I evo dodje novi dan. Pocinjem da pricam sam sa sobom. Zabrinjavajuce. Kako? Kako? Kako? Ako ostanem bez nje ubicu se. Nista mi ne treba takav zivot. Potajno se nadam u sebi, posto ja ne vidim resenje, da ce samo da se rijesi, pane s neba ili daleki nepoznati rodjak iz SAD pomogne... to je valjda ono ocajnicko samoohrabrivanje. Nada umire poslednja.
Post je objavljen 18.01.2008. u 16:42 sati.