...pričekat ću još nekoliko mjeseci, prije no otkrijem svoje pravo lice. Vrijeme će učiniti svoje, i zaljubit će se u mene tako brutalno, da ćemo zamijeniti uloge i onda će on spavati pod mojim nogama i molit će me za samo jedan pogled. Ionako već misli da sam poremećena. Sanjam ga svake noći, a danju misli lutaju k njemu. Da barem nisam stalno pijana, sjećala bih se i kako se zove, i da li mi uopće znači išta. Ali volim kad me gleda, s požudom, širom razjapljenih usta... Tada se malo manje gadim sebi, i izvlačim svu svoju slatkoću van. Bavim se venama na njegovim zapešćima, a on kuje plan kako da me odvuče u krevet. Nemam ništa protiv toga, ionako nisam dugo to radila, pa zašto ne bih s njim, nije mi mrzak. Stalno mi laska i daje komplimente, zbog čega već sumjnam u njihovu istinitost. Ali ja se i dalje pijano hihoćem i uživam u trenutku, jer znam što me čeka sutra: mamurluk, žeđ, povraćanje, gađenje, mržnja, kajanje i gutanje antidepresiva. Divno, a ja mislila da sve to samo sanjam. Nažalost, stvarna sam! Ova prokleta kučka postoji i živjet će sve dok ima zraka u plućima iako je smisao odavno nestao. Ostaje mi Lucifer. Dakle, nema smisla jer ne znam što osjećam. Želim biti slobodna divljakuša, a istovremeno želim da me veže svilenim šalovima za svoj krevet. Želim ga mrziti, a želim ga ludo voljeti. Želim ga staviti na vječne muke, priuštiti mu agoniju zauvijek i da pati sve dok diše, a s druge strane samo želim da me zagrli, pogladi po kosi, poljubi me kako samo on zna i da zaspim na njegovim prsima nakon katarzičnog vođenja ljubavi. Možda ipak trebam osjetiti da sam voljena?
Post je objavljen 18.01.2008. u 15:05 sati.