Marketing
Bijeg u san
O, usnuli dječače,
što na krevetu od tuge sanjaš,
gdje je tvoja mladost nestala?
O, usnula djevočice
što u postelji od suza snivaš
zašto je tvoja radost prestala?
Tko vam je jezik isčupao?
Tko vam je uši odrezao?
Tko vam je oči izvadio?
O, pjesniče što ovu pjesmu pišeš,
Što nas budiš iz ovog vječnog sna?
O, da samo odgovore znamo.
Mladost nestala, radost prestala.
Jezik nam isčupali, nismo naučili govoriti
Uši nam odrezali, nismo naučili slušati
Oči nam izvadili, nismo ni progledali
Igračke nam neke nove dali,
dušu nam s njima isisali,
Poput pustinje smo postali,
Suho drveće što plodova ne daje,
Sjene što ih vjetar nosi
Trupla bez savjesti
Pretvorili nas u svoje roblje
uzeli nam slobodu
i pokorili nas nekom novom bogu
U njegovo ime da ratove vodimo
Uzeli nam ljubav,dirali u najsvetije
bez imalo stida bez imalo srama
I tebe, pjesniče dragi, i tebe
pridruži nam se u vječnom snu,
jer tu nam ne mogu ništa...
I tebe, čitatelju dragi, i tebe..
Quo vadis dječače? Čini me tužnim kad promatram dosege ljudske gluposti, koja neumitno rezultira autudestrukcijom. Još jučer smo se kao djeca igrali u pijesku, šepali poderanih koljena, krali prve jabuke iz susjedova vrta i tražili prve ljubavi... onako dječački... e, a danas... ne valja... nema više dječje kreativnosti u pijesku, nema improviziranih alkemičarskih lijekova za naša koljena, nema više bezazlenih kriminalnih organizacija zaduženih za otuđivanje voća, a nema ni kampa za regrutaciju novih casanova... ničega nema... samo četiri bijela zida, jedan stol, jedno računalo, jedan svijet, dječak i njegovo računalo, spremni da osvoje novi svijet... svijet pun ljudi, a nigdje čovjeka...
Post je objavljen 25.01.2008. u 15:00 sati.