Nakon donošenja Rezolucije osude komunizma i njegovih zločina u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, one zemlje koje su predhodno donijele i provodile lustracijske zakone imaju u rukama alate kojima mogu provoditi obveze koje na nacionalnoj razini proizlaze za sve zemlje članice. Nažalost naša zemlja i u ovom slučaju potvrđuje svoju balkansku pripadnost.
Dakle, zakone o lustraciji, čišćenju od grijeha, donijele su gotovo sve tranzicijske, bivše komunističke zemlje, osim Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Doduše, neke zemlje poput Rumunjske, Srbije i Crne Gore, su donijele nekakve lustracijske zakone, ali ih u praksi ne provode. Civilizirani dio Europe shvatio je odmah, uspostavom demokracije, da mora institucije vlasti i javne službe pročistiti i osloboditi od ključnih osoba bivšeg totalitarnog komunističkog režima.
Proces lustracije različit je od zemlje do zemlje, no podrazumjeva postupak provjere " uključenosti " pojedinih osoba u aparat bivšeg komunističkog režima, prvenstveno u tajne službe. Za lustrirane je predviđena suspenzija prava javnog djelovanja, pojavljivanje na izborima u državnoj i lokalnoj upravi, pravosuđu, te osobito u obrazovanju i to na rok od pet do deset godina. Jasno da se zakon o lustraciji odnosi na osobito eksponirane osobe bivšeg komunističkog režima, a nikako ne na one koji su tek samo bili članovi komunističke partije.
Prekasno je jer bi 95% HDZovaca i SDPovaca završilo u zatvoru.
Oni drže vlast i to nikada neće dopustiti.
Zato ono jpš 15% zdravog hrvatskog tkiva nikada neće u ovakvoj Hrvatskoj doći do izražaja.
U tom pogledu interesantan je slučaj bivšeg poljskog predsjednika Kwasniewskog, koji je na pitanje, je li radio za tajne službe odgovorio :"Ne ! Bio sam član Centralnog komiteta i obavještajne službe su radile za mene, ja nisam radio za njih ". Temeljem lustracijskog zakona, on je provjeren i bio predsjednik države, u kojoj je zbog aktivnosti, u vrijeme komunističkog režima, tek ovih dana suspendirano desetak veleposlanika.
Hrvatska je propustila donošenje lustracijskog zakona odmah po uspostavi samostalne demokratske države, kada je bio najpotrebniji i čijim donošenjem bi izbjegli ogroman broj devijacija i strateških pogrešaka, koje smo kao država počinili u proteklih sedamnaest godina. Na pitanje zašto se to nije dogodilo ima stotine odgovora. Tuđmanova ideja o " pomirdbi " svakako je jedan od razloga da u Hrvatskoj nije provedena lustracija, a " pomirdba " je koristila samo onima koji su tada " preokrenutih kaputa " ušli u vlast, a nekolicina ih je tamo još i danas .
Pošto je lustracija postupak suočavanja s vlastitom prošlošću u kojem se treba utvrditi povijesna istina i odgovornost pojedinca, nakon čega treba slijediti oprost i pomirenje, mislim da je pokojni predsjednik Tuđman u tom trenutku pogriješio. Izbjegao je lustraciju radi " pomirdbe ", a de facto lustracija jest condicio sine qua non, da bi moglo doći do pomirdbe. No, za donošenje zakona o lustraciji nije niti danas kasno, kao što nije kasno za osnivanje institucije za povijesno i znanstveno istraživanje zločina komunističkog režima, jer to sigurno nije Državno odvjetništvo, gdje zamjenik glavnog državnog odvjetnika Dragan Novosel, izjavljuje kako dosad nije podignuta nijedna optužnica i to zbog pomanjkana konkretnih dokaza. Istovremeno u ladici mu stoji kaznena prijava i priznanje o egzekuciji zarobljenika u Krašiću, izvršeno po zapovjedi još uvijek živih zločinaca.
Post je objavljen 18.01.2008. u 04:57 sati.