Tabuiziranje i izkrivljivanje novije hrvatske povijesti dovelo je do odpora, koji se ponekad reflektira čak i na način, da se ono što je bilo zabranjeno ili nepoćudno, već samim time danas smatra dopuštenima, pače i poželjnim, a da se ono što su jugoslavenske vlasti držale neprijateljskim, danas automatski uzima kao hrvatsko. Nešto slično se događa i s nekim pojavama vezanima uz Ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Iako zbog tehničkih, pa i subjektivnih razloga to nije mogla učiniti na historiografskom planu, poratna je hrvatska politička emigracija, dijelom zbog prilika u kojima je živjela, ali uglavnom zbog mogučnosti slobodnog raspravljanja i razvijanja, na političkoj razini poodavno rasčistila dobar dio šikare neistina, podmetanja, legendi i mitova skopčanih uz NDH. Uglavnom bez pretjerivanja bi se moglo kazati kako su politička ocjena Desetog travnja i neka ikonografsko-simbolička pitanja prve stvari, s kojima je emigracija morala razčistiti, pa je to i učinila.
Tako je njezin najveći dio, bio on osobno i sentimentalno vezan uz Ustaški pokret, ili se nalazio na drugoj strani, veoma brzo prihvatio ocjenu kako je Deseti travanj, kao izraz trajne hrvatske težnje za nacionalnim životom u neovisnoj hrvatskoj državi, svijetli trenutak nacionalne povijesti i ujedno poticaj, da se iz toga nadnevka i događaja izvuku pouke i energija za buduće podhvate. Jednako tako, najveći je dio emigracije brzo shvatio da Ustaški pokret, čije zametke valja tražiti u previranjima nakon skupštinskog antentata na Radiča i drugove, a utemeljenje u 1929. godini, predstavlja tadašnji izraz hrvatske nacionalne borbe, uvjetovan tadašnjim međunarodnim i unutarnjim političkim, gospodarskim i svjetonazorsko-kulturnim silnicama.
Ipak se vjerojatno najbrže prekinulo s onim, što se na području ikonografije i simbolike vezalo uz ustaštvo. S tim je, dakako, bilo i najlakše prekinuti, jednostavno zato što večinom nije imalo nikakva uporišta u našoj narodnoj predaji, što zapravo i nije bilo hrvatsko. Riječ je o pozdravu uzdignutom desnicom, "rimskom pozdravu". Taj su pozdrav, naime, oživjeli talijanski fašisti, hoteći svomu imperijalizmu dati povijestnu podlogu u ideji obnove Rimskoga carstva.
Ipak se vjerojatno najbrže prekinulo s onim, što se na području ikonografije i simbolike vezalo uz ustaštvo. S tim je, dakako, bilo i najlakše prekinuti, jednostavno zato što večinom nije imalo nikakva uporišta u našoj narodnoj predaji, što zapravo i nije bilo hrvatsko. Riječ je o pozdravu uzdignutom desnicom, "rimskom pozdravu". Taj su pozdrav, naime, oživjeli talijanski fašisti, hoteći svomu imperijalizmu dati povijestnu podlogu u ideji obnove Rimskoga carstva.
Otkud onda "rimski pozdrav" u Hrvata? U jednome se članku u "Drni" Maks Luburić pozvao na Pavelića, koji se potužio da je taj pozdrav - uz talijansku potporu - tek nakon uspostave države nametnula skupina nadobudnih mladića, koji su se tako počeli pozdravljati na ulici. Kako se Nijemcima, pa i Talijanima, nerijedko išlo niz dlaku i više nego što se moralo, nitko se nije odlučivao na zabranu tog pozdrava. Oponašateljski i sluganski mentalitet "nastaša" pridonio je širenju tog pozdrava. Dr. Pavelić je, pak, prenio je kasnije njegove riječi Vinko Nikolić, nakon pada Italije bio poduzeo korake za ograničenje uporabe tog pozdrava.
Štoviše, bila je pripremljena i Zakonska odredba, kojom bi se to zabranilo, ali je onda došlo do atentata na Hitlera. Kako se Hitler nemilosrdno obračunao s onima , koji su ga izdali, te se kao svaka ranjena zvijer osvrtao tražeći kolebljivce i moguće nove izdajice, Pavelić je odredbu povukao, držeći da uztrajati na njoj "ne bi bilo zgodno". Tako je inačica "rimskog pozdrava", u početku pomadarstvo, a kasnije diktat, živjela do sloma NDH. Nakon rata su je među emigrantima rabili uglavnom provokatori. I budale, dakako, jer je ljudska glupost neizcrpna. Posljednjih su, pak, godina, za tom provokacijom posezali oni, koji su kasnije Hrvatsku obtuživali u kojekakvim kongresima i na kojekakvim skupovima. Ona je bila izvrstno oružje u rukama onih, koji su rušili kuće pred očima stranih promatrača. Ona je bila rekvizit onih, koji su dali postrojavati i snimati vatrene mimohode po naručbi stranih službi.
Ta se provokacija uvijek iznova pojavljivala baš u trenutku kad je Hrvatska izložena pritiscima. Zar smo do te mjere ograničeni, da ne vidimo tko to, s kakvom svrhom i u kojem trenutku radi? Zar ne znamo izvući zaključke iz činjenice da Netko (u ime Hrvatske!) uvijek u težkom trenutku poseže za simbolom, koji nema nikakve veze s hrvatskom predajom, a koji stalno kompromitira hrvatski narod i njegovu državu?
Stvar je tako bjelodana da se čini kako nikakvi posebni dokazi, da rimski pozdrav nije hrvatski pozdrav, nego je - baš naprotiv - pozdrav ogorčenih protivnika svega hrvatskog, nisu ni potrebni. No ipak se svako malo dogodi da brižne kamere Hrvatske televizije i dežurna pera zabilježe pojedince koji, u prigodama kad se tobože slavi Hrvatska i njezine žrtve, podižu ruke u pozdrav kojega su u XX. stoljeću oživjeli, a onda pokušali i drugima nametnuti talijanski fašisti.
Kad te brižne kamere u takvome kvazifašističkom zanosu zabilježe golobrade balavce, dobrohotniji promatrač može pomisliti kako je riječ o mladenačkom buntu protiv proglašavanja određenog ponašanja neprihvatljivim ili bar o nepoznavanju povijesnih činjenica. Jer, mladci ne će znati da su nositelji i promicatelji toga zlokobnog ( rimskog ) pozdrava najljućim neprijateljima na istočnoj obali Jadrana u pravilu smatrali - hrvatske nacionaliste (tada:ustaše). Ali, kad se dogodi da uvijek budne kamere HTV-a pred kraj kolovoza u Visočanima kod Zadra zabilježe komemoraciju na kojoj odrasli (što bi trebalo značiti, zreli i dovoljno razboriti ) podižu ruke u rimski pozdrav, to znači da se ne radi o mladenačkom buntu i neznanju, nego o očiglednoj budalaštini ishlapljelih provokatora, koji kao da se trude dati dokaza da je hrvatski osloboditeljski pokret u prvoj polovici XX. stoljeća doista bio fašistički ( što je teza koju više ne prihvaća ni jedan povjesničar koji se bavi ne parolama i politikom, nego znanošću ).
No, takve su pojave moguće samo u jednome nezrelu društvu, u kojem se manjak izobrazbe nadomješta političkim krilaticama i jeftinim plakatima. Hrvat, pak, koji prema vlastitoj nacionalnoj povijesti ima trunak poštovanja, znat će da rimski pozdrav nema ništa ni s hrvatskom borbom, ni s ustaškim pokretom, i da se u tu borbu uvukao iz oportunističkih i oponašateljskih razloga, ali nikad nije prestao biti neprijateljskim uljezom. Taj će Hrvat znati da državnopravno postignuće ustaškog pokreta predstavlja etapu borbe za narodno i državno osamostaljenje, i da ono i njegovi idealistični pobornici zaslužuju pozitivnu ocjenu kao dokaz ustrajnosti, kontinuiteta i odlučnosti te borbe, ali ne ispričava grijehe i zablude tog naraštaja, još manje zastranjenje pojedinaca i skupina.
I napokon, Hrvat koji prema vlasitoj nacionalnoj povijesti ima trunak poštovanja uglavnom neće smatrati da je previše pretjerana ocjena talijanske fašističke politike prema Hrvatima i Hrvatskoj, koju je u pismu ministru vanjskih poslova Mladenu Lorkoviću 26. studenog 1941. izrekao tadašnji poslanik NDH u Bukureštu, dr. Edo Bulat :"... to bi se Trumbić tek danas razočarao u pogledu te talijanske perfidnosti da ih vidi sada kako kao gladni vuci razdiru iznutra i izvana naše narodno tijelo. U šteti koju nam nanose teško da ih je itko ikada premašio, a u pogledu perfidije sigurno nitko". No, unatoč tomu, ne treba dvojiti da će i ubuduće biti povremenih rimskih provokacija, sve dotle dok postoje protuhrvatski interesi i snage koje će budno ukazivati na " buđenje hrvatskog fašizma ". I sve dotle će na Hrvatima biti da budale nazovu budalama, a provokatore provokatorima .
Post je objavljen 18.01.2008. u 04:54 sati.