Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da imaš lijepe oči,
Tako lijepe da još nije vidio takvu ljepotu.
Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da te primijetio čim te ugledao,
Samo tebe i nikoga više.
Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da si mu lijepa i zgodna,
A tek te upoznao.
Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da bi te rado ponovno vidio,
A još se nije ni otrijeznio.
Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da bi se zbog tebe dizao i u pet ujutro
Samo da te vidi.
Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da te voli,
A znate se tek neko vrijeme.
Ne vjeruj mu
Kad ti kaže da još nije upoznao nekog poput tebe,
Da si mu ti posebna.
Ne vjeruj mu
Jer rekao je to tebi,
I mnogima prije tebe
I mnogima poslije tebe.
Ne vjeruj mu
Jer reći će ti sve ono što ti želiš čuti,
A prešutit će ti istinu....
Ovo sam našla kod jedne cure na blogu..jako mi se svidjelo pa sam prepisala,nadam se da se neće ljutit...ali ovo je skroz istinito...
Ja ne razumijem zašto smo mi cure tako naivne i lako padnemo na te slatke riječi...Prije nisam bila takva,nije mi bilo stalo...doduše to mi je bilo smiješno i živciralo me kada me netko pokušavao "kupiti" takvim riječima...Sve dok jednoga dana nisam pala upravo na njih...ON mi ih je prodao...i dan danas žalim zbog toga,ali očito je to tako moralo biti...
Ali ne razumijem zašto jednostavno ne mogu zaboraviti neke stvari...ponekad imam osjećaj da zaboravljam i pojavi se neka nada,a onda opet kao grom iz vedra neba u glavu me opali okrutna istina da je on još uvijek tu...živi u meni...živi u mojim snovima...živi pod mojoj kožom...nije to zasužio...znam da nije...ali jednostavno ja to ne mogu promjeniti...hoću...ali ne mogu...Noćas sam sanjala da je plakao,ispričavao mi se zbog svega,priznao svoje pogreške,rekao je da me još uvijek voli i da je sve to radio samo zato da bi se osvetio zbog toga što sam ga povrijedila...I na moje divno čudo ja to više nisam mogla reći za njega...da ga volim...čudan osjećaj...tako prazan...da je bar u zbilji tako,a ne samo u snu...ali znam...negdje duboko u sebi znam da će se jednoga dana taj san pretvoriti u zbilju...Jednog dana....a do tada ću polako venuti u svom bijesu,očaju i tugi nadajući se da jednoga jutra kada ustanem više neće biti tih osjećaja...Ne želim da itko zna...držim to samo za sebe...ne želim o tome pričati sa prijateljicama...jer ne mogu...NE ŽELIM...I NEĆU...To govorim samo vama da bar na neki način olakšam dušu...kao da će mi to pomoći...
Kao ptica slomljenih krila...čekajući da zacijele pa da napokon PONOVNO poletim visoko...najviše...u slobodu...u prostranstva...u život...prema suncu...prema ljubavi...SLOBODNA I SRETNA...raširenih krila...
Post je objavljen 17.01.2008. u 23:34 sati.