Marketing
Slava na dokovima (bijelo i zeleno)
Da li blues postao manje opor ili rock manje razoran od kad su postali enciklopedijske jedinice?
O sličnome smo uostalom pisali ja i mnogi drugi milion puta znate ono-dostupnost informacija i same glazbe, čuješ neku stvar na radiju, ako nisi pri kompjuteru, možeš poslati sms na određeni broj i eto ti izvođača i imena pjesme. Gugljaš, petljaš, tražiš, raspitaš se na forumu, downlodiraš, danas je teško ne pronaći pjesmu.
Samo je sve teže da pjesma pronađe tebe.
Da se razumijemo ja obožavam enciklopedije, pogotovo one stare iz šezdesetih JLZ-a, smeđih austrougarsko ozbiljnih korica kojima je urednik bio stari dobri Fritz, i koja mi je ostala kao obiteljsko nasljeđe. Možda i najvrednije.
U njima još nije bilo rock, pa ni blues glazbenika. Srećom.
Iako je tamo sredinom šezdesetih, kad je izašla ovo izdanje enciklopedije John Lee Hooker imao već blizu pedeset godina. (Sve to možete naći na www.allmusic.com i wikipediji, nisam morao čak ni otvarati neku papirnatu enciklopediju). No zapravo blues je jedna od umjetnosti u kojima kad izvođači ulaze u pozne godina tome samo dobijaju na uvljerivosti. Slično kao pisci.
Gorčina starih ljudi je iskustvena, iako sam upoznao starce kod kojih je i ona bilo samo poza, a u biti su bili prilično veseli.
Samo što veliki JLH i nije uvijek isključivo gorak i opor. Mnogo manje od nekih kolega po blues vokaciji, koji su sagorjeli mlađi. Ima tu i životne radosti, itekakve.
Van Morrison pak nikako nije mogao ući u Krležijanu jer je u to vrijeme kao mladi nadareni Irac fasciniran svijetom bluesa tek počinjao karijeru u grupi Them.
Američku glazbu u Irsku su donijeli brodovi. Gorčinu su u Irsku donijeli Britanci i politika. Belfast je ružan,industrijski, podijeljenji i neurotični grad i mogu zamisliti djecu koja odrastaju kralj prljavog lučkog kanala i promatraju brodove. Iz prljavštine luke dolazi su mornari, opijali se jeftinim pivom i prenosili svojim ženama spolne bolesti dalekih mora. Usput su donijeli blues. Nije da Irci nisu imali svoju glazbu, ali za neke klince se on opako primio, na Van Morrisona svakako. Trajna infekcija koja se ne liječi jeftinim barskim pićem.
Prvi put sam ih otkrio zajedno u pjesmi I cover the Waterfront, na albumu Mr. Lucky John Lee Hookera. Riječ je o pjesmi koju je dvadesetak godina ranije snimio sam John Lee Hooker, i riječ je o jednom od najboljih komada u njegovom promuklost/minimalizam/gitara stilu. Tri tona na gitari i promukli Hookerov glas. I brodovi u daljini.
San o odlasku. Na obale, s obale, u daljine. Ne đita nego konstanto nestajanje. Utapanje tik iza horizonta.
A ništa, sve stane u tri tona. Bijelo.
Pa ti to sad stavi u enciklopedijsku jedinicu.
Poneko desetljeće kasnije evo ih u duetu. I dalje je stvar čisti minimalizam, samo zahvaljujući Morrisonovom glasu sve zvuči nekako barokno. Odjednom kao da odlazak postaje moguć. Kao da je Belfast postao bliži toplim morima. I kao da je Clarksdale Missisipi, rodno mjesto John Lee Hookera, mali skriveni otočići negdje blizu Palagruže, put kojeg ćeš se jednog dana uputiti sa svog doka na kojem sanjaš. Zeleno.
Blues ne bi trebalo stavljati u enciklopedije, jer povijest ne pišu uvijek pobjednici.
John Lee Hookera je ta ploča snimljena krajem osamdesetih napravila slavnim, pa čak i bogatim. Da se razumijemo, nije on bio nikav anonimac, ali blues muzičari nikad nisu bili prave zvijezde, a sada već debelo u sedamdesetima godina života odjednom je postao slavan i mogao si priuštiti skupe šarene košulje i stare automobile.
No naravno nije postao Britney, nego je odmah potom snimio i možda svoj najbolji album, Healer. Healer, jel glazba liječi kako je on to sam jednom rekao. Poživio je čiča sve do 2001, vjerojatno baš kao Mr. Lucky, jedan od najvećih, ako ne i najveći. U međuvremenu je i dalje snimao dobre albume i još prilično puta surađivao s Van Morrisonom. Enciklopedija su se dijelom preselile na mrežu, ali blues nije izgubio svoju moć.
Neki dan sjedim u kafiću i s radija krene Gloria, u njihovoj zajedničkoj izvedbi. Gloria je arhetipska pjesma, jedna od onih pjesma za koje mislite da postoje oduvijek i da su narodna baština, ali nije, bačena je negdje odozgor svima nama kanalizirana kroz Van Morrisonov glas i talent.
Čista oda radosti, ali sa prljavog doka.
I isto kako je Van Morrison obojao bijelu I cover the Waterfront, tako je John Lee Hooker malo primirio Gloriu.
Ali to je privid, jer cijelo vrijeme tinja na rubu eksplozije. I nosi onu životnu radost, koju može proizvesti jedino glazba, jel glazba je moćna stvar, i glazba je lijek.
I zato mi je poslužila kao okidač. Volim te okidače, koji me trgnu i podsjete da sam živ, svaki dan nekoliko puta. Okidač koji mi je poslužio da me nanovo podsjeti što mi je drago što postoje pjesme poput Glorie koje te tjeraju da digneš dupe sa stolice, i one poput I cover the Waterfront, kroz koje ti se čine da ni daljine nisu nedostižne, bar u petominutnim pjesmama.
A to je prokleto dobro nasljeđe.
Nasljeđe koje nećete pronaći u enciklopedijama, ali će vas sustići ponekad u pauzi za pivo.
P.S.
Što se tiče dodatnih informacija, godine izdanja, albuma i slično, izvolite tražite net je pun podataka. Ja vam nemam namjeru linkati, a još manje staviti tu nekakve youtube isječke, od tog bježim kao vrag od banke. Još koncertni isječci kako tako, ali nema gore stvari nego pokušati vizualizirati glazbu.
P.P.S
Upravo počinje I cover the Waterfront. Mislim da je bijelo-zelena i da je vrijeme me brodovi povezu preko mog usnulug zagrebačkog predgrađa.
Post je objavljen 17.01.2008. u 11:42 sati.