Marketing
moi blog je žiiiiv... :)
da, tako je. jedva da se sjecam kad sam zadnji put napisala nesto na blog. kao da živimo dijametralno suprotni, moj blog i ja.
kad ja živim, on spava...i obrnuto.
to je pozitivna stvar, prštim od želja, sad bih...jedan maleni sobičak samo za sebe.
da kažem: bok, sobičč...sobičć...sobi...hm, bok, mala sobo :-) da dođem u njega s ruksakom na leđima nakon pardnevnog putovanja, bacim sve stvari sa sebe na krevet (moj krevet u kojem ne spava nitko osim mene bez moje dozvole!), otvorim frižider i napravim si ogromnu salatu- prepunu svačega. kad je pojedem, uzmem svoj blok i crtam...crtam...crtam...uz muziku koju volim i mir...bacim pogled na police na kojima su naslagane psiholoske knjige, knjige za crtanje...puno knjiga.
što još želim? da mogu mirno zaspati kad god zaželim, samo se uvalim u krevet nakon šalice čaja i odrijemam do prekosutra...
da otključavajući vrata mog sobička, ne osjećam mučninu u želucu niti se bojim doći u njega. da crteži na mom zidu i slike imaju nekakvog smisla i ne upijaju dim cigareta u sebe.
o da, tu je i jedan piki. kako mi samo fali moja životinjica, pernato stvorenje za kojeg sam bila tako strašno vezana. kako me samo znao grickati i gurkati se u mene, pričati sa mnom i bacati mi stvari sa stola. sobičak bez njega jednostavno ne bi bio potpun. u zadnje vrijeme intenzivno, burno mi se vraćaju u misli slike iz djetinjstva.
ono najljepše sivo nebo nad mojom (nekadašnjom) zgradom, neke duge, igralište, pernate životinje i igre u ulici.
i osjećaj doma.
fali mi taj osjećaj doma, zapravo.
da me dočeka topli stan i skuhana večera, da nekamo imam otići...da se nekamo vraćam...
ne, ovo nije tužan post..samo mi takve sitnice nekad zafale.
mislim, napokon provodim vremena u svom stanu, kad dođem u svoj grad.
ali ipak imam osjećaj da putujem, a ne stanujem. da sam svugdje u prolazu.
sudbina strijelaca, cijena slobode koju poput dekice vucemo svugdje sa sobom?
salata od graha s lukom?...nekakva me čudna želja spopala...
gnjeckanje...O DA!
proslavila sam polugodisnjicu ovisnosti o ultrajakoj drogi ciji su simptomi:
- ubrzanje protoka vremena do granice kad "aaa" "ma otkud vec?" vise nemaju smisla i postaju suvišni
- halucinacije u obliku raznobojnih letećih slonova, gospode koja ozivljavaju nekom "vis vitalis", raspričanih čudnovatih bića...
- konstantni tupasti smajl na licu i nesposobnost snalaženja u uobičajenim životnim situacijama bez svoje doze
- sveopće VESELJE
i čestitke mom blogu na prvom rođendanu, i sebi na 21.. čestitke i želje svima da 2008. bude njihova godina.
koliko se toga promijenilo u godinu dana!
dok sam prošli rođendan plakala zbog morskog ploda, ovaj sam bila sretna zbog tog istog...nekim ljudima želimo samo sreću...
referirano na micu, dozvoljene su mi i sreća i tuga...ono što si neću dozvoliti je slabost...i dozvoljavanje bilo čemu da mi pokvari dan...
previše je toga što želim.
previše mi je toga poklonjeno a da bih bila nezahvalna.
previše odrastam. jačam.
tko vam je kriv što ste mi poslali toliko izazova?
:-)
Post je objavljen 16.01.2008. u 22:45 sati.