Posljednji trenuci mog života
Ne. Ne razmišljam o tako skoroj smrti i ne, nisam pesimistična, depresivna osoba. Ne znam zašto, ali taj pojam smrti mi je dosta važan. Najvažniji u cijelom životu, štoviše. I smatram da to mora biti nešto posebno. Na prvom mjestu očekivano.
Ležim na mekanoj postelji izmučen od života, od svega. Znam da taj trenutak skoro dolazi ali pokušavam ne misliti na to. Razmišljam o djetinjstvu. O početku mog života, a ne o kraju. Razmišljajući tako navire mi još i još sjećanja. Ali to je tako stvarno. Tako realno. Uz te misli kao da ponovno proživljavam te davno završene trenutke. Uz sjećanja, vraćaju mi se već poznati mirisi, okusi, zvukovi. Slatkasti mirisi bakinih kolača, mlijeka sa medom i njezine kuhinje općenito. Ali uz njih prisjećam se i mirisa vina iz djedova podruma. Kiselkasti miris vina pomješan sa kiselkastim mirisom ukiseljenog zelja. Uz to čujem djedovo mrmljanje dok mješa sve potrebne sastojke za pripravu domaćeg vina i bakine savjete. Što je dobro, a što nije. Slušam i mamu kako pjevajući ukrašava božićno drvce. Kako mi drži prodike, kako se veseli sa mnom nakon nekog dobrog djela, kako se smije. U ustima mi je gorkast okus od popijene tablete, ali ga najdenom zamjenjuje slatki okus tek otvorene lizalice. Taj slatki okus se pomješa sa ljutim okusom nekog kineskog jela, a zatim sa kiselkastim okusom limunade.
Najednom mi se u glavi stvara slika prazne ulice na sam Božić. Snijeg pada. Ja sam šećem ulicom. Žurim da što prije stignem u toplinu doma, da sa svojom obitelji proslavim Božić. Okružuje me potpuna, gotovo jeziva tišina koju tu i tamo prekida glasni pseći lavež. Na toplo lice mi padaju sitne pahulje snijega koje se tope i pretvaraju u još sitnije kapljice vode. Brišem lice rukom i prelazeći si preko nosa osjetim miris bombona kojeg zatim stavljam u usta i čekam da se otopi i da mi ispuni usta slatkim okusom naranče. Mrak je i magla i jako slabo vidim. Prolazi par automobila i taj gromoglasan zvuk prekida tišinu. Dolazim do kuće. Božićne lampice osvjetljuju kućni prag u raznim bojama. Majka mi otvara vrata i zapuhuje me topli zrak. Čujem pjesme, veselje ljudi. Rodbina je kod nas. Slavimo Božić.
Sve te slike, mirisi, okusi, zvukovi odjednom u mojoj glavi. Ludo? Da. Zanimljivo? Da. Ali to sad više nije bitno...
Roko Bošnjak 2.b.
Gimnazija A.G. Matoša
Samobor, 27.12.2007.
Post je objavljen 16.01.2008. u 23:33 sati.