Joj, joj.... Što ćemo prvo?
Ajd... Prvo ćemo ovaj veći... Bar po meni.... Neki koji su pročitali moje postove znaju da mi nije bilo lako i svjesna sam da ima i puno gorih stvari i situacija od moje, ali svakom je njegovo najteže. U zadnje vrijeme mi je nekako jako teško jer kao da je sve došlo blizu površine i prijeti opasno ...
Naime moj prof. psihologije bi mene stavio na terapiju jer sam suvise iskompleksirana, tj. imam jako loše mišljenje o samoj sebi. Od muhe napravim slona i postala sam jako osjetljiva na puno stvari. Eh da - to sve fino odgovara za jednu kognitivnu terapiju u kojoj bi me oni trebali razuvjeriti od mojih misli koje nemaju osnovu i to je dobro. To mi se sviđa. Ali onda me je on poslao jednom drugom koji mi je rekao da mi to ne treba, ali ja doista ne znam kako dalje. Ne znam kako da iziđem iz toga kruga svojih "muka". Da, možda bi se ja još i izvukla da mi se ispiti nisu ozbiljno približili i sa svime time me uhvatila nervoza i živčanost koja nije za podnositi. Ne mogu se ni koncentrirati. Užas. Imam osjećaj da ću puknuti... A to je jako loše. I ja sam opet potražila pomoć. Mislim da sama ne mogu iz toga izaći jer mi je preteško da poslušam samu sebe. U tome je moj problem. Nije da bi prvi put potražila pomoć. Naime i u srednoj sam išla kod psihologice jer sam dolazila toliko nervozna na nastavu i izvan sebe da je društvo iz razreda išlo po nju.
Ah, eto i to sam rekla. Mislim da ću se stvarno morati potruditi jer ovako moji frendovi ispašataju, a kakva sam ja znam da bi i godinu pala, ak se ne potrudim nekak izvući iz toga... Suviše sumorno je oko mene i svi me pritišću i razapinju i ja to ne mogu sve trpiti. Naprosto ne mogu to sve podnositi.... Zasitila sam se svega.... I ne žeim više to podnositi... NEĆU........
Ah, da tip koji mi se sviđa. On mi je najmanji problem. Ah.. Ne znam što da vam kažem... On se malo voli i praviti nedodirljiv i ne tako osjećajan... To je njemu obrana. Naime i on je imao dosta teško djetinstvo. A i što da vam još kažem kad i meni mozak vrišti da bježim dok mi nije prekasno, ali činjenica je da se toliko zafrkavamo da uživam u njegovoj blizini, isto tako se osjećam sigurnom. A zna me pogledati kao da.... I kad razgovara s drugima... Danas se obraćao jednoj drugoj frendici koja je sjedila do mene, a u mene je gledao i oči mu nekako sjaje. Ne znam... Bila sam mu se povjerila kao što i on meni i nije ostao hladan... Ali možda se i on boji... Ne znam. Ova jedna frendica zna reći da će tu biti nečega, ali ja se još ne želim toliko nadati. Samo mu želim biti blizu. O i da, drugi mi kažu i da nije moj tip, a čula sam i komentar da nije zgodan, tako da ne bi rekla da je to zbog izgleda jer nije sišao s nekog filma. Običan dečko. Stvarno........
Joj ne znam kako ćete reagirati na ovo, ali su mi zabranili da se ispričavam....
Neki dan ja u tramvaju i ušao je neki lik i počeo pljuvati po Crkvi kako može braniti sex prije braka. Da ak se njemu j... (neću u orginalu) on će nešto j...... Da ak svećenici imaju prazan život, što bi on morao imati. I tako dalje i dalje... Da je to on barem govorio normalno i stajao do mene ne bi ništa rekla. (Naime sreća je da nije stao do mene jer se ne bi mogla slatko smijati, hi hi hi) Mislim nije da sam mu nešto rekla, ali došlo mi ja da mu kažem par stvari.
Kao prvo Crkva ne brani nego preporučava da se održava predbračna čistoća, ak ne iz ičega drugog onda iz samog dostojanstva prema sebi i prema drugome. Poštovanje. Kad ti daješ nekome tijelo - daješ sebe i kako možeš sa sobom postupati kao s nekom krpom ili nekom stvari. Mislim ak je to njemu samo j..... onda on podržava samo svoje životinjske nagone koje ga sve više zarobljuju i tim nagonima on robuje i njegov je život taj koji je prazan. Kako će moći sresti neku ženu, a da je ne poželi "opaliti"? A što će se dogoditi ak ta osoba odbije? Imati još žena koje nalazimo pokrivenim granama, lišćem, smećem ... Kao Kristinu i sve cure prije nje? Mi sve gledamo kao da nam netko nešto brani, da nam sputava sreću... Gdje mi je sreća? S nekim neznancem ili s osobom koju volim i poštujem?
Dopisano
Ovako odgovorio mi je moj profa i ustanovio je da sam vjerojatno malo previše koncetrirana na samu sebe (što je lako moguće, pogotovo u zadnje vrijeme) (joj misli na probleme), eh da i reko je da moram samu sebe uvjeriti da sam ja jedna normalna cura. Najgore je to što ja znam da sam normalna, al ne znam kako se to manifestira kao da nisam. Ok, vjerojatno je on vidio neke stvari na koje ja ne obraćam pažnju, jer koliko sam shvatila on me je promatrao gore na faksu. Kao šećer na kraju mi je rekao da si moram naći srodnu dušu koja će mi biti oslonac. Dragi moj profesore tu imam jedan mali problemčić. Moj radar za nekoga normalnog koji će se uistinu zanimati za mene je pokvaren. Uvijek se zalijepim za nekog pogrešnog. Evo naprimjer ovaj sada - on se naprosto boji da ne bude kao svoj stari. On se boji osjećati nešto. (malo sam ga u vezi osjećaja gnjavila) Kako se on meni otvorio tako sam i ja njemu i nije ostao hladan. Odmah je počeo kako rješavati. Razumije me u onoj mjeri što je i sam doživio. Prizna da neke stvari ne može zamisliti i to je u redu. Vrijeme koje provodimo je ispunjemo smijehom, razgovorom.... Zna me poslušati da nešto uradi iako zna da je pogrešno.... Ali ima curu, boji se ... I što da ja napravim? Ako se boji osjećaja može se još više uplašiti da mu kažem da mi se sviđa. I eto mene opet na početku. Kako dalje? Ah, smislit ću ja nešto, bar sam u tome dobra!
Hi hi hi hi!
Post je objavljen 16.01.2008. u 22:30 sati.