Koliko čovijek može biti objektivan u razmišljanjima o samome sebi..koliko objektivno može procijeniti je li on dobra ilil loša osoba..Mene eto, u zadnje vrijeme zaokuplja ta pomisao da nisam onakva kakvom se smatram..
Da pojasnim, oduvijek za sebe mislim kako sam dobra osoba, koja ne bi namjerno nikada nikoga povrijedila..s druge strane da li zaista postoje ljudi koji su sposobni namjerno povrijediti druge?..smatram se dobrim prijateljem, uvijek sam spremna pomoći i saslušati..trudim se biti iskrena..
Ipak, svako se toliko dovedem u situaciju kada se upitam misle li i drugi tako o meni..Moj društveni život govori u prilog mom samodoživljavanju..ali, s druge strane nisam sigurna koliko pravih, iskrenih prijatelja imam oko sebe..ne znam koliko bi mi ljudi bilo spremno iskreno reći kada iz dobrog pređem u loše..i to mi je zanimljivo, ljudi će ti lakše dodijeliti nekakav kompliment, nego te upozoriti da griješiš..nije li to dvolicno?..opet, to je vjerojatno, samo obicna ljudska potreba da se svide svima..svjesno..ili nesvjesno..Upravo to me muči, činjenica da većina ljudi nije spremna sasuti vam u lice vlastito mišljenje, nego će vam se rađe smijati iza leđa i ogovarati vas...a ja bih tako htjela biti muha na zidu..i čuti sve..i ući u tuđe mozgove..pročitati njihove misli..znati sve..
Zašto? Kako popraviti nešto za što ni ne znaš da je pokvareno..kako promijeniti sebe, kad ne znas što trebaš mijenjati? Ne bi li bilo jednostavnije da nam svi sve kažu u lice..zaista, boljelo bi nas...ipak, znali bismo odakle početi, sto promijeniti...Ovako, živim svoj život iz dana u dan..u nadi da sam simpatična i zabavna i drugima, a ne samo sebi..u nadi da me ne smatraju glupom i napornom..u nadi da me okružuju pravi prijatelji, koji me ponekad malo ogovaraju, ali ništa zlonamjerno..živim svoj život, i samo ponekad dopostim sumnji da me prokopka..tek toliko da ne bude dosadno..i onda poželim sve znati...iz čiste ljudske potrebe da se svidim svima..
Post je objavljen 16.01.2008. u 12:18 sati.