Noćas će ustajale vode zabljesnuti srebrom
kad prođem usnulom livadom
mog djetinjstva
Lakonogo,
da ne uznemirim trave
Noćas ću živom kapi
nakvasit umorne,
lažima i šutnjom ranjene usne
Napojit' pogled nevinošću sjena
u gori šuma vjekovnih
Zastati na tren opijena
otajstvom ljepote
Pa osluhnut naricaljku s neba
što zvijezde je tankoćutno vezu
od niti vremena
Za kim to jecajuć' žale?
U ritmu čijeg imena
lagano nebom klize
u bezvremenom bolu?
Noćas ću izmučeno tijelo
priljubit' uz leden kamen
i pustit' ustreptalu dušu da sanja;
da sanja kosce što prolaze zorom
livadom djetinjstva moga
Post je objavljen 16.01.2008. u 10:36 sati.