Otvorene oči u mraku sobe...slušam pjesmu...
osjećam prazninu...sjećanja...tako daleka...
kao da se i nisu dogodila...pomislim...
možda sam pogrješila...što sam si to dopustila...
što sam toliko voljela...što nisam mrzila...što sam željela biti sretna,
što sam oprostila...no svaki korak je samo beskrajan,nedovršen...bezvoljan.
Hodajući sama samo poželim...tražiti i pronaći...
pronaći nekog kog ću poželjeti sačuvati ...
gledajući tog nekog ne želim gubiti smisao...
jer ću tada znati da se imam za što truditi...i neću odustati.
Ustajući iz keveta...razmišljam...zašto sam ustala...
nitko me ionako ne čeka....i takva nestvarna počinjem
dan...umorna...
Sjedim okružena praznim pričama koje nemaju smisla.
...i sada u toj buci pronalazim svoju tišinu...i
pokušavam dozvati nešto što će me spasiti...
Otvaraju se vrata dolazi još jedna slomljena sjena,
promatram je i pronalazim sebe...i tada
shvatim evo još jedno biće kojem nedostaje malo sreće.
I sada pogledam stvarnost oko sebe,vidim ljude,
tu i tamo osmjeh...no ja vraćam pogled na lice one
slomljene sjene...
Post je objavljen 16.01.2008. u 10:31 sati.