Zadnji trudnicki dani prosli su joj u obavljanju najnuznijih poslova. Preko dana Lola je radila u skoli kao i obicno, nastojeci ustedjeti slobodne dane za porodiljni dopust. Popodne bi se rastrcala na sve strane, pitajuci, pregovarajuci, moleci.
Savjetovala sam joj da posjeti vrtice u blizini sto je prije moguce. U nadleznom gradskom uredu vec su je bili upozorili da slobodnih mjesta bas i nema, i da ce mozda morati cekati na smjestaj. Srecom, Lola je ubrzo ipak uspjela rezervirati mjesto u obliznjim jaslicama. Pristali su prihvatiti njezinu bebu kad navrsi dva mjeseca.
Nezgodno je bilo samo to sto jaslice primaju nove bebe tek od prvoga u mjesecu, a Lola se morala vratiti na posao ranije.
'Snaci ces se nekako', govorila sam joj.
Bila mi je zahvalna za svaki savjet, i cesto mi se javljala mailom da razmijenimo informacije. Mislila sam kako je steta da sve te formalnosti nije obavila jos davno prije, umjesto da u visokoj trudnoci na brzinu sve mora rjesavati sama. Ali tada jos nisam znala gotovo nista o Loli.
Pause
Gledajuci unatrag, danas mi se nas prvi susret na vratima (Lola, nenajavljena) ne cini vise tako neobican. Upravo dobro pristaje Lolinoj osobnosti. Barem otkako sam je ja poznavala, Lola nije bila od onih koji odvise pomno planiraju stvari. Kad bi i pokusala, pokazalo bi se da joj je ili timing los, ili izvedba nezgrapna, ili bi iskrsli problemi koji su se dali izbjeci, a ona ih nije bila kadra predvidjeti.
Lola je bila impulzivna i nepredvidljiva kao vjetar.
Mozda je i sama bila toga svjesna. Jedna od njezinih cestih recenica bila je: 'To je bila moja greska'. Mislju, rijecju, djelom i propustom, Lola je bila daleko od svake bahatosti.
Ta joj je vrlina kod mene isla debelo u prilog.
Rew.
Tri dana prije nego sto ce njezina krasna djevojcica doci na svijet, Lola je po vlastitom priznanju pocinila veliku gresku. Upravo tog dana sluzbeno je bila zapocela porodiljni dopust, i kad je konacno odlucila spakirati torbu za rodiliste, dosao je hitan poziv iz skole. Zatrazili su od nje da dodje i obavi neke administrativne formalnosti.
Lola se u sebi ponadala da ce joj skola konacno produziti ugovor o radu, koji je istjecao za tri mjeseca.
Dopustila im je da nacine kopiju njene trudnicke knjizice. Ispostavilo se da postoji ozbiljan problem - zeleci produziti svoj ionako kratak porodiljni dopust, Lola je bila prijavila kasniji datum porodjaja od stvarnog, koji je u knjizici, dakako, stajao crno na bijelom.
Lola je varala na kartama, i u skoli nisu htjeli prijeci preko toga. O produzetku ugovora vise nije bilo ni govora. Nastupio je status quo.
Jadala mi se, i bilo mi ju je istinski zao. Nasla se odjednom u nezavidnoj situaciji da nakon isteka porodiljnog dopusta ostane bez posla. Skola je vec bila pronasla zamjenu za Lolu - to im je ona ozbiljno zamjerila. Zeljela se boriti da ostvari ostatak prava koja joj pripadaju po zakonu, ali nije gajila prevelike nade.
'Sindikati tendiraju popustiti u korist japanskih firmi, i to ti je to', rekla je gorko. Bila je uvjerena da je se skola zeli rijesiti sto prije.
Od kolegice Amerikanke kasnije sam cula nesto drukciju verziju dogadjaja. Tko je u svojim iskazima bio blize istini, nemoguce je znati. Kao ni u 'Rashomonu'.
FF.
Pronasla sam njeno rodiliste u tokijskim bespucima. Pomalo zabrinuta zbog nezgodne situacije u kojoj se Lola odjednom nasla, pitala sam se kako li je podnijela porodjaj, je li je itko posjetio, kako se snasla u svemu tome ?...
U cekeru se naslo nesto voca i par sitnica za bebu. Suprotno mojim ocekivanjima, Lola nije potisteno lezala u bolnickom krevetu, niti djelovala zabrinuto kad sam je nasla. Dapace, novopecena mama u 42. godini zracila je vedrinom i u spavacici obavljala administraciju na recepciji, gdje sam je i nasla !
Obradovala mi se, kao i ja njoj. Gore u sobi ponosno mi je pokazala svoj mali zavezljaj, usnulu glavicu s cuperkom vrane crne kose:
'Evo moje male Japanke... Reci, sto mislis, raspoznajes li vec nesto ? Tata joj je vec jucer bio ovdje, a dosli su mi i kolege iz skole.'
Mala Hanako zauvijek ce ostati Lolin najljepsi japanski 'suvenir'.
Kratki rezovi
Lola se sa zdravom i cilom bebom vratila u svoj skromni stan. Kad sam je opet posjetila, bili smo vec u srcu zime. Stancic, kako god malen bio, tesko je mogla zagrijati samo jedna mala grijalica na struju. I opet mi je bilo zao Lole. Hanako je spavala u zagrijanoj sobi. Lijepo je napredovala. Lola se trudila biti njezna i pazljiva majka. Tome se nista nije moglo prigovoriti.
Otac djeteta povremeno je navracao da vidi bebu, ali bilo je jasno da Lola nije u trajnoj vezi s njim, niti takvu zeli.
Nije joj bilo ni lako. A opet, Lola nije bila bahata osoba. Onim svojim pseudo-pokajnickim tonom, s iskrenoscu koju joj tesko mozes uzeti za zlo, povremeno bi mi ispovijedila svoje 'grijehe':
'Danas mi je opet ponestalo pelena... zaboravila sam kupiti... Ali ti si me spasila, znas ? One Maline pelene koje si mi donijela, bas su mi dobro dosle... ne, ma kakvi prevelike, bas taman...'
'Moram priznati, ponekad ostavim Hanako samu da na brzinu otrcim u trgovinu... Nisam jos uspjela nabaviti kolica za nju, ovako mi je brze i lakse...'
'Pred neki dan, neka mi je bakica u trgovini natrljala nos... Kaze, sto je meni, zasto ostavljam bebu bez nadzora ? Dobro, ostavila sam je na klupici na polukatu, ali samo kratko, da nesto kupim. Bila je u jastucicu, mislila sam da je to u redu... Hanako postaje sve teza, tesko mi ju je nositi, znas...'
Nisam se ljutila, iako mi nije bilo ni pravo. Samo sam je zamolila da bude opreznija.
Umjesto mene, na Lolu su se ljutili drugi. Ljutili su se u skoli kad je zakasnjavala na posao, kasnije i jer je govorila neistinu. Ljutio se njezin ginekolog kad Lola nije dolazila na obavezne mjesecne preglede (jer su bili skupi, kaze). Lola je metodom pokusaja i pogresaka pronalazila rjesenja. A barem se ovih potonjih nije stidjela.
Pokusala sam Loli dati do znanja da sam uvijek tu, u blizini, i da cu joj pomoci kad god mogu. Oprezna kakva jesam, cuvala sam se prodikovanja.
Da ne bi Lola pomislila da joj ja, ovako sretno udana, zbrinuta, u krasnom stancicu gdje na stolu uvijek ima cvijeca i gdje se toplo kuha svaki dan, ja koja 'ne moram raditi' (to su njezine rijeci), zelim 'soliti pamet'.
Ona bi me uvijek lijepo docekala, lijepo bismo razgovarale, i nasuprot mojim znanicama Japankama koje u pravilu izbjegavaju 'teske' teme i rijetko kad kazu sto doista misle o tebi, Lola je za mene onako iskrena i pristupacna bila pravo osvjezenje.
Nikad me nije nazvala. Kad bih ja zvala nju, uvijek bih prvo cula: 'Bas sam te htjela nazvati...'
Ruku na srce, osjecala sam da Lola i ja nikad necemo postati prave prijateljice. Bile smo odvise razlicite.
(zadnji nastavak slijedi)
Post je objavljen 16.01.2008. u 06:20 sati.