Zašto takav naslov? Pa... nikad ne znate što će vam život donijeti, kako
ćete se osjećati u kojem trenutku, da li ćete ćuti neku novu lijepu ili ružnu
vijest, da li će se nešto desiti vama, vašoj obitelji, prijatelju, dečku, mužu,
rodbini! Ukratko da li će se i kada vaš život okrenuti naglavačke!?
Govorilo se da kako dočekate Novu godinu takav će vam biti dok ne završi.
Ja ću vam iskreno reći.... to uopče nije istina. U ove dvije godine dočekala
sam dvije potpuno različite Nove godine. Prošlu sam dočekala tužno ali već
početkom prvog mjeseca sve je bilo uredu i relativno je dobro prošla, ovu
sam dočekala vesela, sretna, rasplesana i sa osmjehom na licu, međutim
već je sredina mjeseca a meni se stalno nešto dešava, naravno ne lijepoga,
stalno neki ružni događaji, suze, svađe, ružne vijesti itd...
To sam sada sve rekla čisto da ne vjerujete u to kada kažu kako dočekaš
Novu takva će ti biti cijela godina jer to uopče nije istina!
Vjerojatno i sami znate kako život nekad piše tužne i čudne priče. Eto meni
je trenutno napisao tužnu i ružnu priču. Neću ulaziti u detalje. Ovaj blog mi
samo daje snagu za dalje kada se ispucam na njemu, kada napišem to me
muči. Dobro iako nije toliko jak poput dnevnika jer u dnevniku se baš
možeš ispucati bez da itko zna što si napisao osim tebe, a ovdje ipak moraš
paziti što pišeš.
Uglavnom... ne mogu spavati a ujutro moram ranije ustati. Ne mogu
spavati jer me muče razno, razne misli i pitanja. Pitanja na koje nitko
nema odgovora. Ponekad mi dođe da odem negdje gdje nema nikoga
i vrisnem onako glasno, najglasnije što mogu i ispucam se. Dođe mi
da šećem satima uz more i razmislim o svemu, da sjednem na kamenčiće,
na stijene gledam u more i razmišljam. Puno toga mi dođe u zadnje vrijeme.
Eto, ne želim govoriti u detalje o čemu se radi, niti što me mući.
Ponekad osjetim grižnju savjest, ponekad me srce toliko zaboli od tuge i
dođe mi da vrištim od plača, sjetim se prošlosti, sjetim se jedne osobe u
prošlosti kojoj sam mogla pomoći a nisam, koju sam mogla obraniti od
mora ružnih riječi i uvreda, sjetim se stare osobe tužnog pogleda i pognute
glave, osobe koja je živjela jer je morala živjeti, osobe koja je tražila utjehu u
najgorem čovjekovom neprijatelju, osobe koja je na neki način tražila
pozornost i utjehu od osoba koje su je okruživale, osobe koja me je trebala
a ja joj nisam pomogla, osobe koja je imala glas poput slavuja a taj glas je
izgubio nakon velikog životnog gubitka svoje družice, a onda se nakon
svega toga sjetim pjesme ˝Moj dida i ja˝! Stalno me proganja to da sam
toj osobi mogla pomoći a nisam, nisam još tu osobu preboljela, a još manje
zaboravila, nosim ju u svome srcu zauvijek i stalno me proganja ona gorka
sumnja i pitanje ˝što se dogodilo?¨ pitanje na koje opet nitko nema
odgovor, samo niz glupih i nelogičnih objašnjenja i predpostavki koje se
ni sa čim ne poklapaju.
Vjerojatno se pitate o čemu ja to pišem, što se dešava!? Jako mali broj
osoba zna odgovor na ovo pitanje i jako malom broju ljudi se povjeravam.
Tako da neću reći što mi se točno događa jer nije ni toliko bitno, samo mi je
trebalo mjesto utjehe i pokušavam ga naći pišući ovaj blog!
Eto to je sve od mene za večeras!
Veliki pozdrav i pusa svima od vaše Suzy!
Post je objavljen 16.01.2008. u 02:05 sati.