Marketing
Imam masu imaginarnih situacija u glavi koje bih htjela da su se dogodile.
Zamišljam da postupa kako sam zamislila, ili da mi pročita misli pa da zna kako treba postupiti.
U svakom slučaju, da se sve odvija utopistički.
I nikad mi nije jasno zašto nije tako i koja kemijska reakcija u mozgu ne funkcionira.
A uvjerena sam da možemo bolje od ovoga.
Jedva da smo se pomaknuli s one početne točke.
Intelektualno smo nerazvijeni. Mislim da bismo mogli pročitati tuđe osjećaje kad bismo se razvili za barem deset posto.
No, do tada ćemo već biti tekući i užareni dio Zemlje. Ili će se ohladiti i taj dio dok se ne razvijemo.
U biti, spoznala sam kakav je osjećaj kad krvariš iznutra.
Sad, kad sam bila na skijanju.
Razmišljala sam o njima i koliko mi nedostaju, i koliko smo toga izgubili, a toliko smo imali. I kako smo dopustili da se to dogodi.
A znala sam da ih tamo ne mogu vidjeti i baš me je zaboljelo. Ona gorka bol.
I tako sam ja shvatila kakav je osjećaj krvarenja iznutra.
Toliko nekoga želiš blizu sebe, da se smijete i razgovarate, a ne možeš.
Iz tehničkih razloga.
Koja glupa prepreka.
Nije da nema glupljih.
Pravim se da sam prozaična i izgovaram napamet naučeni tekst čija struktura nema smisla i poveznica.
Ali ja to izgovaram trudeći se ispasti nešto što društvo prihvaća i guta.
Željela bih ga maknuti iz misli, jednostavno obrisati gumicom jer me dekoncentrira. A nema valjan razlog za to.
Razmišljala sam puno o sebi i o svemu što trebam doraditi. Trebala sam to zapisati jer mi je ovako kaos u glavi i ne mogu se svega sjetiti. A opet, da zapišem uplašila bi me duljina popisa pa opet ne bi valjalo. A ja sam odvažna inače, je l'. I zanima me što ljudi prvo pomisle o meni kad me vide i kako izgledam za njih kad čitaju ono što napišem. Mislim, oni koji me ne poznaju. Što općenito netko misli o meni, kakav dojam ostavljam? Tako bih vam svima voljela zaviriti u glave i pregledati dijelove u kojima se ja spominjem i zapisati ih. Pa da dodam još ponešto popisu. Da znam na čemu sam, je l'. I ponekad se osjećam tako nesigurno i čudno u svojoj koži i uopće se ne osjećam onako kako izgledam. Osjećam se kao da sam neka druga osoba ponekad u krivom tijelu. I da. Zaključila sam da nas tijelo sputava u mnogočemu. I da nikada neću doživjeti ona filmska šaputanja na uho, ruže i poljupce pod imelom. No nadam se da mi je taj zaključak ipak netočan. A uvijek sam sanjala markantnog, naočitog, crnog muškarca, dovoljno arogantnog, koji će znati kako ophoditi sa mnom i iznenađivati me znacima pažnje. Još sam zaključila da rečenice prečesto započinjem veznicima i da to moram promijeniti, a da u pjesme moram uvesti više melodije i poetičnosti.
No, jebiga, onda to ne bih bila ja. *A možda se to traži?*
Post je objavljen 15.01.2008. u 22:21 sati.