Audrey: Lene, uhvati me za ruku.
Pogledala sam ju. Zar je to moja najbolja prijateljica? Ali valjda bih je se sjećala, zar ne? Ni jedan detalj mi se nije činio poznatim. Čula sam ju kako šapuće svom ocu:
Oči su joj tako prazne.
Jesu li? Ali zašto to ja nisam primjetila? Provela sam 10 minuta pred zrcalom pokušavajući si utuviti u glavu da sam to ja. Ali oči mi se nisu učinile praznima.
Uhvatila sam Audrey za ruku. Bila je topla i meka. Odjednom me obavio mrak. Nisam mogla disati i osjećala sam pritisak sa svih strana. Mislila sam da ću umrijeti, a onda...
Kuća je bila zelena i djelovala je ogromno. Balkon je bio okružen crnom, drvenom ogradom. Vrata su bila od hrastovine, obojena crno sa zvekirom u obliku bijele lubanje iz čijih je usta izvirala zmija.
Ja: Zašto smo ovdje? Jezivo je.
Audrey se ohrabrujuće nasmiješila. Uhvatila je lubanju i triput udarila njome vrata. Ubrzo su se otvorila uz škripu. Pred nama je stajao visok, blijed muškarac crvenih očiju. Umjesto nosnica imao je proreze, poput zmije, a crna pelerina bila je upravo u savršenom kontrastu s njegovom kožom. To je Voldemort, čula sam šapat u svom uhu. Tvoj otac.
Voldemort: Lene, zašto me tako gledaš? I što uopće radiš ovdje.
Sve više mi je ime Lene zvučalo neprirodno. Kao da to nisam ja. Tako je!, pomislila sam. To nisam ja. To je... ona druga.
Ja: Aase.
Voldemort: Molim?
Ja: Moje ime je Aase.
Voldemort: Jedno od tvojih srednjih imena je Aase, to je točno!
Ja: Ne! Moje ime je Aase. Moje prvo ime! Uvijek je i bilo! Ja nisam ona druga!
Audrey: Lene...
Ja: Ja nisam Lene!
Izvadila sam štapić. Oko mene je počelo bljeskati zeleno svijetlo. Nisam bila svijesna inkantacija koje sam izvikivala. Uvijek, uvijek ona druga. Nikada ja. Uvijek Lene, nikada Aase. Zašto? ZAŠTO?!
Lene, za ime Božje!
Čula sam udaljene krikove, vidjela zle smiješke. Soba se okretala. Tada sam čula njen glas.
Aase -prošaptala je. Stavila mi je ruku na rame. - Aase.
Što hoćeš? Što još želiš od mene, Lene?
Spusti štapić.
Zašto? Neću te više slušati. Uvijek si me potiskivala. Ne želim te više slušati!
Aase, ti si ja.
Ne! Lažeš! Ja sam potpuno druga osoba! A ti... ti...
Ramena su mi se tresla od plača. Crni prostor oko mene je zadrhtao, no ponovno se smirio.
Gdje smo, Lene?
Ovo je tvoje srce.
Ali... prazno je.
Znam.
Kako može biti prazno?
Jer ti ne osjećaš ono što ja osjećam u svom srcu. Iako smo jedno, Aase...
Mi nismo jedno!
... ti do sada nisi iskusila slobodu i do sada nisi osjećala.
Osjećala sam bol, tugu, nadu. Zar to nisu osjećaji?
A ljubav?
Ne.
Mržnju?
Ne.
Privrženost?
Kakve to veze ima?!
To su osjećaji srca, a ne uma. Dok su tuga, bol i nada osjećaji uma, ljubav, mržnja i privrženost to nisu. Tvoje srce je prazno jer ti nemaš osjećaje srca.
Zašto mi nikada nisi dopustila da budem slobodna?
Jer si ti razlog zašto sam ja postala Slytherin. Ti si hladna, okrutna, zla. Ti si prava Voldemortova kćer. Ne ja, ti.
Zašto je to loše? On je uvijek htio da ti budeš poput mene. A ti si me zatvarala. Gdje si me uopće zatvarala? Znam da je bilo hladno i mračno...
Zatvarala sam te u svoje srce, Aase. Ti si imala posebno mjesto. Ono koje je namijenjeno za...
Za?
Kako si pobjegla?
Trčala sam. Dugo, jako dugo. A onda... vrata i svjetlo... ne sjećam s baš točno svega. Mjesto namijenjeno za...?
Za ljude poput tebe. Za hladne, okrutne, zle ljude.
Zašto onde nije bilo nikog drugog?
Recimo da sam te izolirala od ostatka svijeta.
Misliš li da nas mogu razdvojiti? Da ja živim u svojem tijelu... možda negdje daleko od tebe.
Ne znam, Aase. Hoćeš li me pustiti natrag?
Neću, Lene! Dosta mi je bilo tvog zapovijedanja zamaskiranim, lažnim ljubaznim tonom! Danas ti ostaješ u tamnici!
Aase!
Otvorila sam oči. Audrey i njen otac ležali su na podu. Bili su mrtvi.
Ja:Jesam li ja... - upitala sam pokazujući leševe.
Voldemort: Jesi. Napokon si dokazala da si moja kćer.
Nisam ništa osjetila. Ni žaljenje ni ništa. Uspela sam se stubama u Leninu sobu. S unutarnje strane vrata visilo je zrcalo. Pogledala sam se u njemu.
Ja: Lene, izgledaš grozno. Na svu sreću, to nije teško promijeniti.
Izvadila sam štapić iz džepa. Osjećala sam ga među prstima kao nešto strano. Nešto što nije dio mene, kao što bi štapić trebao biti. Pa naravno, osmijehnula sam se. To je Lenin štapić.
Podigla sam ga do svog lica i počela ga mijenjati. Željela sam izbrisati svaki trag da je Lene ikada postojala. Jer, sada sam ja bila slobodna. I nisam namjeravala dopustiti ikome da to promijeni.