Pregled posta

Teta..

Stelice miljena,
Tvoje mi oči nedostaju, tople zelene oči, koje su mamu gledale s puno ljubavi. Sjećam se kako si mi rekla: “Mama šta da sad napravim, ti mi reci, ja sam još mala i ne znam ništa o životu.” Kako je to bilo divno i smiješno. U meni si vidjela sigurnost i zaštitu, a ja te nisam mogla spasiti. Voljena moja djevojčice. Volim te Stelice, beskrajno puno. Zamišljam tvoje ruke oko moga vrata, tako mi to silno nedostaje. Tvoj čvrsti zagrljaj, tvoji poljupci………Sunce moje malo………
Ne mogu to više izgovarati na glas jer te nema kraj mene, pa ti pišem……ljubavi moja.



Mene zapravo, sada ću to iskreno priznati, jako boli nedolazak jedne osobe koja je moju Stelu dobro poznavala, a koju je Stela obožavala. To je njezina TETA iz vrtića. Stela je kao i svako malo dijete kada krene u vrtić ispočetka jako plakala, ali je ta TETA bila divna i Stelica se brzo adaptirala. Kasnije se to pretvorilo u veliku ljubav. Jako ju je voljela, i to TETA zna, a znam da je i ona voljela Stelicu. Ona sigurno ima puno uspomena na nju jer od svojih sedam i pol godina života u vrtiću je provela četiri. Kada je TETA bila na bolovanju onda je i moja Stelica rekla da je bolesna i da joj se ne ide u vrtić. Znale smo oko toga često pregovarati ujutro, a ja bi se žurila na posao. Jednostavno nije voljela promjene, njezina TETA je bila najbolja. I kada je povikala na njih, Stela to od nje nikada nije doživjela kao uvredu. Znala je reći: “Baš smo joj danas bili zločesti, nismo htjeli spavati, samo smo se smijuljili i vrtili po krevetima, pa je ovaj napravio ovo, pa onaj ono, netko je skakao, netko je stalno htio na WC, pa je netko žedan………i onda je teta bila ljuta. “
A voljela joj je stalno nešto crtati, neke male poruke, čestitke smo same radile, rezale i ljepile, ja bi na bijeli papir napisala tekst koji bi onda ona po sat vremena i duže, a ponekad i po nekoliko dana (onako na preskokce) prepisivala, jer naravno još nije znala pisati, a htjela je da bude lijepo i uredno. Sjećam se da je i TETA uzvraćala Steli čestitike za rođendan jer su obje rođene u veljači i rođendani su im blizu.
Voljela ju je masirati. TETA mi je znala reći kako Stela ima čvrstu ruku, da stvarno može stisnuti i dobro masirati.
Baka se uvijek smijala kada ju je Stela masirala, njoj je to bilo kao da ju škaklja, a ja sam uživala. Ribica naša mala. Ona je bila sretna da nešto može učiniti za nas.

Voljela bih čuti te neke uspomene koje TETA ima, neke priče koje mi Stelica više ne može pričati, a sigurno bi ih se dugo sjećala i onako malo po malo pričala. To vidim da Tina radi. Sada ima 14 godina, a zna se sjetiti nekog detalja ili događaja još iz vrtića pa je to simpatično slušati. Sada se tome smije, a onda joj je bilo jako važno.
To su uspomene........prošlost…….djetinjstvo. Lijepo djetinjstvo.

Sigurna sam da bi nam objema bilo jako teško kada bi se vidjele. Znam to. Plakale bi jako, ali zašto se toga bojati. Pa i ne može biti drugačije. Isplakale bi se, smirile i jednostavno pričale o Steli. Možda bi se nečemu kroz suze i nasmijale. Stelica je bila dobra, ali isto tako je bila samo dijete, sigurno je imala nekih svojih malih nepodopština……slatkica moja mala.

... ... ...

Vjerujem da ima još negdje Stelinih sličica kod prijatelja iz vrtića gdje je odlazila na rođendane......meni je neugodno sada obilaziti te ljude i tražiti sličice jer mi je svaka dragocjena, a vjerujem i da je njima isto teško samo tako banuti, pogotovo što više nismo u kontaktu, jer zapravo i ne slute koliko ja o tome razmišljam i koliko bi meni to značilo.

Zato bi o takvim stvarima trebalo razgovarati - otvoreno, i međusobno i sa djecom.

Smrt je najružnija riječ. I smrt je najružniji dio života, svi ju mrze, a još više je se boje.
Stela je mrzila kada je baka govorila da će umrijeti, naravno dijete se bojalo, jer je shvaćalo da je smrt odlazak iz života, da te nakon toga više nema, ali ne mogu se djeca od toga zaštititi. Što ako se dogodi nekome u obitelji, što reći djetetu.

Stručnjaci kažu:

Djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe, prikladne njegovoj dobi, bez apstraktnih pojmova te ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Ujedno, dijete trebaju informirati i s njim razgovarati emocionalno najbliže osobe, one koje ono najviše voli. Tako će se sprijećiti da o smrti bliske osobe sazna od drugih, pa će zadržati povjerenje u ljude koji su mu najbliži i s kojima zajedno tuguje. Također, time dobiva dozvolu da je u redu govoriti o smrti i umrlome.
Ne govorite djetetu da je premalo da neće razumijeti. Prvo, to nije istina – sva djeca mogu razumijeti ono što im odrasli govore na način koji odgovara njihovoj dobi. Drugo, povrijedit će te ga jer se takva izjava u dječjoj dobi doživljava kao uvreda.

KAKO REĆI DJETETU TUŽNU VIJEST?

-Moram ti reći nešto jako tužno. Jučer se dogodila nesreća i ……….je poginuo.
-Znaš da je baka bila jako, jako bolesna, dugo se liječila, ali lijekovi nisu pomogli
i moram ti reći nešto tužno ......... umrla je.

NIKAKO NE GOVORITE:

-Tata je zauvijek zaspao
-(Djeca se mogu bojati usnivanja nakon toga)
-Baka se razboljela i umrla
-(Većina djece je često bolesna, bolje je reći: Baka je bila jako, jako bolesna, više nego što smo mi ikada bili…)
-Ljudi koji umiru idu na dugo putovanje
-( I djeca I roditelji idu na putovanja često.)

ŠTO REĆI DJETETU KOJE PLAČE I JAKO JE TUŽNO:

-Znam kako ti je teško, u redu je da plačeš……
-I ja sam tužna……
-Dopusti mi da te držim…..
-Znam da ti je teško, kao i svima nama. S tobom sam.

NIKAKO NE GOVORITE:

-Nemoj plakati, nemoj biti tužna. Ljudi koji umru su sretni i na nebu.
-(Na ovaj način djetetu ne priznajemo njegove osjećaje ili mu govorimo da su njegovi osjećaji neprikladni.)
-Nemoj plakati, tata bi htio da si hrabar.
-(Ne dopuštamo pokazivanje osjećaja i potičemo osjećaj krivnje kod djeteta radi njegovih osjećaja.)
-Već je prošlo nekoliko – dana – mjeseci – mislila sam da više nisi tako tužan.
-(Požurujemo dijete u procesu tugovanja.)
-Nema razloga da se osjećaš krivom.
-(Pokušajte razumijeti prirodu krivnje. Objasnite djetetu da je normalno da se ponekad tako osjeća, ali to ne znači da je odgovorno za smrt. Ljubav će prevladati krivnju.)

Na žalost šutnjom smrt nećemo ni izbjeći ni pobijediti. Kada bi više ljudi o tome pričalo (naravno ne stalno i neprekidno) znali bi i kako se ponašati u određenim situacijama, jedni prema drugima. To su trenuci kada zaista pokazujemo koliko si značimo, koliko se cijenimo i koliko se volimo.
Ali rijetkima je do toga stalo……...jer, kao što Tessa kaže, čini nam se da se to događa nekom drugom…………...
...............sve dok se ne dogodi nama.



Post je objavljen 16.01.2008. u 06:00 sati.