Nekada, kad sam bio vrlo mlad, mislio sam da su takvi ljudi savršeni. Vjerovao sam, kao što mnogi danas vjeruju, da prosvjetljen čovjek ne može načiniti pogrešku. Danas znam da stvari stoje malo drugačije i da svemir nije načinjen u jednom tonu, već u beskrajnim nijansama boje.
Između ostalog on me podučio upravo tome. Od trenutka kad sam se zaljubio u njega, svakom svojom riječju i gestom potvrđivao je istinu o raznolikosti.
I dok sam hodao putem pripremljenim za mnoge, u njemu sam nalazio male tragove ostavljene samo za mene. A onda su jednog dana znakovi počeli ukazivati na neki drugi smjer. Izgledalo je kao da skreću s njegovog puta, kao da se razlikuju od svega što je bilo ranije. Tko je počeo činiti greške? I tko je usmjeravao stazu k nekom drugom nebu? Ponovo, upravo me on podučio da to čini ista ruka.
Sitne duše nisu vidjele istinu, kao što je ni danas ne vide. Nisu svjesne blagoslova kojim me otposlao na drugu stranu svemira, daleko od sebe. Nemaju ni najmanjeg pojima da smo tek tako i tek tada bili sjedinjeni. Kako bi to oni uopće mogli znati, kad žive u svijetu osvjetljenom samo jednom svjetlošću?
A moj i njegov svemir imaju miljarde sunaca u sebi, i to se nije izmijenilo, od prvoga trenutka, od prve spoznaje. Kao mlađi u tijelu naučio sam od njega kako se prisjetiti onog čega se ljudi obično ne sjećaju i što je skriveno koprenom smrti.
Da, s njim je bilo lakše i brže, i mogu se samo pitati da li bi se i bez njega moglo. Pokazao mi je put, svojim životom i svojim pogreškama na ovome svijetu. One su se, međutim, u nekim drugim svjetovima ukazale kao djela pravoga majstora. I sad, kad i sam živim u tim svjetovima, kad vidim i znam kako stvari zapravo stoje, mogu li osjećati bilo što drugo osim zahvalnosti?
Još nije gotovo, jer nikad nije ni započelo. Ali, neka ovo, bez obzira na vrijeme i stvarnost koju vide smrtne oči, bude moj znak drugima. U njegovo ime, u ime svega što je dao, u ime svih onih koji nose svjetlo, bez imena, znaka ili titule.
Post je objavljen 15.01.2008. u 10:49 sati.