Marketing
Priča (3) - Čarobni vrt
Iz kojega, vrta čarobnoga ofkors, dimnjačarka Foka pripovijeda o odbrojavanju, odljubljivanju, gljivama, miševima i jednom mnogo bre komplikovanom muškarcu...
ovo je zadnji put. nakon ovoga će sve biti bolje.
ovo je zadnji, zadnji put. i ne kažeš to samo ti, to je narodna mudrost - nakon kiše dolazi sunce, pred zoru je uvijek najmračnije; ima ih još, ali ne sjećaš se. tresla se brda, rodio se miš, ta ti je uvijek bila draga, ali ne paše. zamišljaš miša iz nekog crtića, baš simpatično trepće očima i onda se obrušava na stupove koji su, kao, potpornji planine i grize ih dok se ne zanjiše i padne, ogromna, a sve se dogodi užasno brzo. i ne možeš vjerovati da je miš srušio planinu. jer niste u crtiću. to paše. to ste vi.
sjećaš se kako te obavijestio da bi bilo dobro da prestaneš paliti turbine i uzlijetati. ''ja ću biti tvoj jedini uzgon''. onda ti je smiješno kako se skrivaš u metafore, kad je u stvari rekao:
''bilo bi dobro da prestaneš masturbirati''. kad te to 'turb' neodoljivo vuče na avione, aerodinamiku, iako nema straha da će se negdje zaplesti ptice. ubrzo kršiš smjernice, ali osjećaš se čudno dječji, kao da mrtvi deda, baka i bog opet gledaju. uvijek si se nadala da njih dvoje u to vrijeme rade nešto drugo; igraju rajski mini golf, piju sorbete, ne žele te baš sad nadgledati, a bog je stalno ovdje pa to pregrizeš. više nema ni boga ni dede ni bake, ali svejedno želiš da traje što kraće, nelagodno je, kao da iz zida probijaju njegove oči i riječi (''izdajničke zračne struje, fuj'').
a sad sve ovisi o čarobnom vrtu. pour in the magic liquid and watch crystals grow on the paper landscape, piše. 9-10 hours. posložili ste papire, polili tekućinom i čekate kristale. za devet-deset sati on će odlučiti, rekao je, što će biti s vama. budi predivna, budi ona sa početka, pobrini se da vrt bude savršen. on će kratko odspavati, još samo sedam sati, kristali izrastaju.
i ne postoji mnogo toga o čemu možeš razmišljati. malo si nabrajaš otrovne gljive (jamičasta mliječnica, lisnata grlašica, krta krasnica) i znaš točno kako se osjeća luk kad ga napnu do kraja.
pa se sjetiš njegovog kreveta. davno ti je rekao ''moramo si obećati da ćemo se upozoriti, znaš, kad se počnemo odljubljivati, moramo si to reći da se stignemo popraviti'', jer ne možemo propasti, mi ne možemo propasti, poduzeli smo sve mjere, zračne jastuke.
onda ti jedne večeri kaže ''dobro, imaš još dva tjedna''. molim što? imaš još dva tjedna jer on se odljubljuje, tik-tak, govori ti to i gleda te i znaš taj pogled još iz priče o njegovom djetinjstvu.
ide ovako: na plaži na moru ubijao sam mrave, bio sam samo dijete, ubijao sam mrave koji su odnekud dolazili. onda se pojavio on, moj otac kojeg uvijek zovem imenom, i lupio me, jako ošamario, nije rekao ni riječi. nikad ih poslije nisam ubijao i tako treba raditi stvari, tako se uči.
da imaš vremena divila bi se tom pogledu jer je pogled djeteta koje ubija i pogled muškarca koji to dijete udara. tvoj dečko, hoda na obje strane ulice, neuhvatljiv je. pritišće taj kamen pa ga podiže, trzaš jednom crnom nožicom, on očima šapuće ''napravi nešto, oživi, umri, ajde''. zamahuje tom rukom pa je povlači, zažariš se, ''nauči nešto, odmah nauči''.
''još dva tjedna, počni sad, gledam te'', budi zanimljiva, fasciniraj me, podsjeti me zašto da te volim. (i bljuvare i runjavke i loptaste uvijače)
ironično, bile su gljive u pitanju, par dana kasnije, kad si vas vozila doma kao u videoigrici. puno si se smijala i govorila ''kako mi sad možemo umrijeti! kako lako bi mogli biti mrtvi!'', a on se bojao. iako drogiran i veseo, bojao te se i još će dugo poslije vjerovati da si ti ta koja je zapravo luda. makar je kao dijete stajao na prozoru i čekao samo pravu misao da skoči, on u tebi vidi neku antičku prazninu, nešto što držiš sniježno u ruci, da je to riječ u kojoj bi se mogla sklupčati kao u školjci; umrijeti. sutra ti javlja da te opet voli.
i razmišljaš kako te prvi put skoro ostavio, na sretnom početku. u tvom krevetu odjednom ''više ne možemo biti zajedno'', a ti ispadaš van i trčiš u kupaonicu. ponovit ćeš taj pokret još tisuću puta, životinjo, svaki put ideš izbaciti sve iz sebe, kao da će njegove riječi i tvoj užas otići, ali ništa od toga nikada ne odlazi. kad dođe, stajat ćeš u kadi i ne znati kako mu reći koliko u tebi strave i panike i užurbanosti da ga uvjeriš ''ne možeš, bez tebe ću ispariti''.
i onda on čudno počinje plakati, zavlači se u tvoj krevet kukuljasto i ne pušta te blizu, i ne znaš što i kako mu. klečiš na podu i ponavljaš ''bit će sve u redu'', ali on nije tu, tužni morski lav, on u nekim morima pjeva. nikad poslije niste pričali o tome, a ti ćeš uvijek maštati da je u tom trenu znao
koliko će vas morati slomiti. i pitaš se: je li ostanak tada bio ljubav.
budi se, a ti sjediš uz čarobni vrt, gledaš u njega kao u stroj iz kojeg skaču loto kuglice. samo jedan krivi broj; ludare pupavke. a onda se smiješi i grli te, i znaš kako se osjećaju ljudi u brodovima za spašavanje. valjda. ovo je bio zadnji put, sad će sve krenuti na bolje.
a kraj vas, papirnata stabla teška od otrovnih kristala
ruše se, ljubavno.
Post je objavljen 14.01.2008. u 22:58 sati.