osamljenost
kao prezrela stvarnost
toliko opora i smrvljena
tekla je bez puno buke i umišljenog bola
čista ko zagrljaj majke
ko stisak ruke pretvoren u nadanje
...ti nikad nećeš priznat da si tako sama
a cijeli svijet je sad samo perlica s tvoga lančića...
trepere zvijezde pod neonskim svijetlom
i žmirkajući zastaju dahovi
prepoznajući tek ubrzane otkucaje
treba mi zraka
da otputujem
otputovati
putovati
stići.
Iza lica
sakrivam osmijehe
Post je objavljen 14.01.2008. u 21:13 sati.