Ovako, pa, zajedno smo.. od 1.1.2008 u 0:00h.. mislila sam da ću sada napokon biti sretna, da će sve biti savršeno.. ali to je za mene očito nemoguće.. mislim, nisam u depri ili nešto slično ali jednostavno ne mogu biti niti najsretnije biće na svijetu kada imam osjećaj da me ne voli.. svaki put kada mi kaže suprotno u sebi pomislim:"da, baš..", nisam paranoična.. željela bih mu vjerovati.. ali kako.. evo, npr.. jednu je subotu valjda htio da se vidimo i ja i on smo okolišali jer nismo htjeli prvi predložiti, valjda.. i onda on mene nakon nekog vremena pita:"a zaštto se nismo našli? ja sam to htio.. i tako nisam imao ništa zanimljivoga za raditi.." i što bih ja onda trebala pomisliti? da sam mu samo opcija kada nema pametnijeg i zanimljivijeg posla? mislim da ipak zaslužujem više.. ili druga situacija.. vani je -10, satima smo skupa, vani.. smrznuta sam.. zamolim ga da odemo u kafić po njegovom izboru jer mi je zima.. a on meni.. žao mi je ali ja ne volim ići u kafiće.. (da, da, jako mu je stalo do mene).. onda ga zamolim da negdje ode sa mnom.. u redu.. to je ipak bila malo nerealna želja.. i da ga je nešto drugo sprečavalo-ok.. i baš kada sam htjela odustati od nagovaranja jer sam mislila da mu mama ne da.. on mi je odgovorio da je to sve moguće ali mu se ne da.. i onda mi još ide govoriti o nekoj ljubavi.. nekoliko puta sam mu rekla da naziva stvari svojim imenom i ako ne misli da me voli neka damo kaže da mu se sviđam, da sam mu draga ili nešto slično.. znam da će me to povrijediti ali radije bih čula istinu i ne dopustila si da se opet zavaravam... on misli da sam ljuta ili uvrijeđena u bilo kojoj od gore navedenih situacija.. ali nisam, samo me jako povrijedi njegovo ponašanje... zar ne shvaća? ako pokušam razgovarati s njim o nekoj od tih situacija, samo će mi reći da mu se ne da slušati predavanje.. ma.. ne želim mu uopće držati predavanje.. i, ne želim ga ostaviti, samo ne znam kako ga nagovoriti da bude potpuno iskren prema meni pa makar me povrijedio.. no, dobro, pustit ću varljive osjećaje ljubavi da sami lebde na krilima prevrtljive sudbine..
škola je, ne želim pisati o tome.. puno me bliskih osoba povrijedilo-pa čak i u vlastitoj obitelji.. ni o tome ne želim pisati.. ali sutra će biti bolje.. sutra će zasjati sunce.. s tom ću nadom većeras leći u krevet i sanjati lijepe snove.. jer uvijek postoji nada da će baš sutra sve biti lijepo...
sve vas pozdravljam, Tišina
Post je objavljen 14.01.2008. u 18:01 sati.