Pregled posta

..jednog će dana stvari postati, ako ne kristalno, ono bar porculanski jasne...

Na te je riječi jednosavno ostala bez teksta. Punim je srcem verovala u mnoge stvari, ali u nu koja bi joj davala snage jednostavno nije mogla vjerovati. Zašto? Pa upravo zato jer joj je nedostajala ta ista snaga.




U njenoj su se glavi ispreplitala mnoga pitanja na koja je rijetko dobivala odgoore. Ponekad je brkala maštu i zdrav razum te je posljedica toga bila izgubljenost, disorijentiranost. Njeno je srce znao zarobiti zvuk tišine koji je nosio žalosnu notu. Često se povlačila u osamu i pokušavala odgonetnuti u čemu je problem iako je negdje duboko u svijestii točno znala o kojem se roblemu radi... Znala je što joj nedostaje, ali nikako nije pronalazila način da do kraja riješi tu slagalicu. Čak i mali dio vjere u sebe koji je ikada imala bivao je malo pomalo uništen odlaskom "onih do kojih joj je bilo stalo". Ti isti "oni" nisu nikada upoznali osobu kakva je ona uistinu bila, nisu nikada upoznali njeno pravo "ja". Zašto? Zato što se bojala da ju nikada neće prihvatiti. Zato što se bojala da će ju ismijati i da će ju zauvijek napustiti, što se naposlijetku i dogodilo... Ono što joj je uistinu trebalo bio je oslonac, štit - osoba kojoj će ona dopustiti da ju upozna i, koja će dakako, uvijek biti tu negdje, uz nju...

Većina ljudi koja joj je ikada ušla u život uglavnom su bile samo niz figurica u njenom nestabilnom pokušaju življenja. Modeli su dolazili i odlazili, a samo je mali broj onih koji su uistinu ostajali i koji su htjeli ostati...

Sitnice su bile one koje su joj popravljale raspoloženje, a znala je da, ako nešto ne učini, da će i njih biti sve manje. Znala je da nešto mora učiniti...
Malo, pomalo počela je promatrati samu sebe. Odvratila je pogled od svega što ju je okruživalo i upravila ga je ka svojoj unutrašnjosti.
Duboko u sebi pronašla je snagu.. I naposljetku je uspjela...



Post je objavljen 14.01.2008. u 14:14 sati.