Marketing
Sive pantere
Majka je majka.
Da, znam.
Ali, kako sam već nekad spomenuo, baš bi mi dobro došlo uputstvo za korištenje gospođe majke. Tretiranje, bolje.
Najme kaj. Moja Frau Ruth živi sama u svom malom stančiću u svom malom gradu u svojoj ne tako maloj domovini Njemačkoj. S njom sam nekad tamo živio dio puberteta. Svog.
Otkako sam nakon mature, sprovoda oca i zakonokršećeg nepovratka u tadašnji DDR (a sve tokom dva-tri eficijentna tjedna) zaključio jedno poglavlje svog mladog i perspektivnog života, Frau Ruth nije izgubila nadu u moj povratak kući. Heim ins Reich, rekli bi vječnojučerašnji.
No, skuvanoj paštašuti unatoč, ne vraća se Aleksa. Majci.
Posljednji udarac zadao sam majčici, kad sam se isprva-privremeno uprizorio u Bosni (i Herc.), vjenčan za Bosanku, umjesto da - onomad naumljeno - krenem u vanjskoposlovnu školi u Berlin i vjenčam se za neku curu iz svoje saksonsko-anhaltinske gimnazije.
Uglavnom, nada će nas sve pokopati, logikom činjenice da umire zadnja. Te se tako moja mama družila s nadom. Sve ove godine. Nije se libila niti za zajedničkim božićnim ručkom, pred mojom Prvom Zakonitom, preko šaranovih leđa priupitati, mislim li se ja ipak oženiti za neku normalnu Njemicu.
Znaju majke, onako suptilno, pune nade …
Tokom posljednjeg susreta, pokušali smo malo iščistiti neke teme, koje ona dosad nije htjela čuti - kako mi je stari gotovo na rukama umro; tridesetak kila kostiju koje povraćaju krv; kako sam se osjećao na saslušavanjima u DDR-u kao pubertetlija, gol pred komisijom za regrutaciju odgovarajući, zašto ne želim postati oficir. Kako mi je bilo, ne dobivati očeva pisma koje je ona zadržavala...
Veli majka moja, sunce moje milo, čudi se; pa očito sam ja imao problema tada, ali „svako drugo dijete otišlo bi psihijatru“. Te kako ona nije prava osoba za ove teme, jer da meni očito fali „očinski muškarac“ za diskusiju o svemu tome. Mhm.
Uglavnom, nada – ova od maloprije – okanila se ćorava posla. I moje Frau Ruth također.
Nadinim napuštanjem Frau Ruth, potonja je lucidno zaključila kako se ja dakle ipak neću vjenčati za Utu iz Wittenberga. Te kako očito neću više doći kući i postati njemački vicekonzul na Majorci. Jer sam trenutno više u grozničavim mislima o osiguravanju mirovinskog staža na Balkanu.
I kako to s Nijemcima biva, i s mojom Frau Ruth također, kreće se u plan humanog preseljenja.
Majčica pomalo postaje boležljiva; godinice idu. Veli da sa 73 osjeća kako počinje stariti. Ipak, mladenačkom se prpošnošću ljuti na moju opasku da na Balkanu kulturan svijet ranije umire.
Frau Ruth bi dakle da smo bliže – što sam ja na njezino opiranje i zgražanje ionako zagovarao posljednjih petnaestak godina. Sad, kad šteka kuk, rame, okice, dušica, ona bi ipak došla u Hrvatsku. Za stalno.
Obzirom na svoj humanistički, kršćanski duh i dobri morlački običaj oplemenjavanja produhovljeni večernje misli čašom vina, mislim si... sou far, sou gud.
/prijevod - a, nu đavla !! 
/
Pripremna turneja Lijepom Našom bila je više nego detaljna.
Majko, bi li negdje na moru?
O, da, bi, bi. „Ali samo gdje nema vjetra. A valovi me uznemiravaju. Vrućinu ne podnosim. A s kim bi se družila?“
Majko, Samobor je zgodan; blizu nam je…
O da, bi, bi. „A, ne, ne, prozori na kućama su premali.“ /Kasnije će se ljutiti što sam ovo shvatio ozbiljno. „Isti si tata, ne razlikuješ bitno od nebitnog.“/
Majko, možda Hotoville? Veliki prozori...?
O da, da, bi. „A ne, ne, preveliko; izgubila bi se. I kako ćeš mi naći prijateljicu s kojom bi stanovala?“
Majko, pronašao sam par zgodnih domova. Da pogledamo? O da, da, bi.
„Ovaj je predaleko, mmnnee.“ „Ovaj je u gradu. Mmmnee.“ „Ovaj …kao da je… u Bosni!!“
Majko, želiš li u naš zagrebački stan?
O da, bi, bi. „Ali… Susjedi lupaju vratima. Haustor je neuredan. I, kako da se osjećam ugodno, kad ne znam, koja bi bila moja soba?“
Spomenula je još i potrese i mrave buku s ceste, i kako ona zapravo uopće ne bi u grad, niti u Hrvatsku. Kako ona samo želi svoj mir u svojoj sobici u svom Wittenbergu. Te da ne mogu od nje očekivati odluku, dok ne vidim, gdje ću ja jednom živjeti za stalno.
Ali da je to spomenula, više nije bitno.
Svom priučenom afirmativnošću pristupa, traženjem konsenzusa za nastavak dogovora, otvorenim bodilengviđom, sa gotovo prirodnim smješkom, odlučio sam pomoći, artikulirajući sebe i svoju nemoć. Rekao sam da ju uz sav trud ne razumijem. „Haaah, uuuvijek si gruuub. Razumjet ćeš me kad budeš imao ooodraslo dijeeete.“
Yess! Yess! Yess! Moja je politika malih koraka upalila.
Valja mi hitno nakopulirat' dijete. Odma' za djetetov 38. rođendan sjest ću sa Frau Ruth. Pun razumijevanja. Uz kavu, kolač i Wagnera. S djetetom. I časkom riješiti stvar oko maminog skorašnjeg smještaja u trećoj ili četvrtoj životnoj dobi.
Svojoj.
Post je objavljen 14.01.2008. u 11:18 sati.