Marketing
Što sve (ne)moramo
Da nema društvenih pravila igre, ponašanja i etikete, odosmo u barbarizam, tako neki barem tvrde. Ima tu i stvari koje uopće nisu nužne i ne bi civilizacija propala niti bi zbog takvih efemerija trebali patiti postojeći međuljudski odnosi ali se ipak "moraju" ili "podrazumijevaju". Barem u našem društvenom kontekstu. Ima tu i podosta tihog trpljenja, a pogotovo govorenja jednog i mišljenja drugog. No, to je cijena koju plaćamo jer želimo općiti "s ljudima".
A s "ljudima" jednostavno moraš biti taktičan, imam dojam (i po sebi) da su svi postali nešto jako osjetljivi ako ne igraš po uvriježenim kanonima društvene igre.
Dežurni Avarin je spakirao kofere i zbrisao iz Zagreba živjeti u jedan od pitoresknih gradića županije koja okružuje grad. Time je najomiljeniji Ugar dobio i svoj "mir", kojeg danas svi počesto zazivamo kada nam se užare mobiteli a obveze koje preko njih preuzimamo stisnu obruč. Živjeti u drugom gradu zapravo je odličan izgovor da si dovoljno daleko, ako ti se ne da ići na famozno "piće". Krivi su i mobiteli, kao što sam rekao. Danas si uvijek dostupan uz njih i svi to i očekuju od tebe. Ako se nisi javio na mobitel, prvo pitanje od osobe koja te zvala (prije nego jel sve u redu sa zdravljem) obavezno je:
"Zvao sam te neki dan na mob, što se desilo? Nisi se javio / nisi bio dostupan / bio ti je isključen / pa kaj se ti ne javiš na mobitel?!"
Taman kad pomisliš da je toj osobi gorjela kuća, on obično svečano objavi da je mislio da se vidite "na kavici" ili da te pita je li kod tebe slučajno zaostala njegova singlica Ljupke Dimitrovske iz 1977.
Osim što se moramo javiti na mob, uz to je vezan i famozni odgovor koji se najčešće daje u slušalicu na pitanje zazivatelja "Bok, jel' smetam, jesi li u gužvi?"
- "Ma ne, reci..."
Nikada ne odati da te netko probudio, pogotovo da zapravo i smeta, jer upravo odštemavaš glavni električni vod u kući ili npr. držiš zadrekanu pelenu u ruci a mali ti se sa smeđom guzicom penje na vrh glave. To je nepristojno reći.
Jednom sam nazvao tatu i probudio ga valjda iz najdublje REM faze, ali na telefon se MORAŠ javiti ako zvoni, pa je tako i on potaknut zvonjavom u bunilu isplivao na površinu svoje snomorice, a razgovor je tekao ovako:
"Daaa..." /glasom koji odzvanja iz najdublje jame Hada/
"Bok tata, jel' smetam, jesam te zbudio?"
"Mhneeh....reci.."
"Gle, mislio sam te pitati...:" /najednom se čuje tupi udarac/
"Tata?"
Tišina.
"Tata?"
Tišina, isprekidana ritmičnim disanjem s druge strane/
"Tata?!" /već uznevjerenim glasom/
"Mmhh...grmpljlj.... kaj se desilo?...Što radim na podu?...kako sam uopće dospio na pod??"
Čovjek se onesvjestio od vjerojatnog pada tlaka uzrokovanog naglim buđenjem i skakanjem do telefona, ali i u trenutku kad je valjda već klizio prema podu, neće majci (pa makar niti rođenom sinu) priznati da sam ga deranžirao. Blažena etiketa.
Ali to s telefonima je banalan primjer. Mnoga su ostala, povijesno utemeljena zlatna pravila, za čije izvrdavanje možeš završiti na crnim listama...tek npr. neki koje na prvu ruku vadim.:
- Ne reći da ti hrana koju ti netko skuha ne valja, čak niti da fali malo soli. Nikada.
- Ne reći da ti nečije dijete nije preslatko ili simpatično.
- Ne reći da ti se nekud s nekim ne ide. Smisliti izgovor. Jer bolje je lagati. Oni vještiji ga imaju već spremljenog. Roditelji se izvlače na djecu, zdravi da su zapravo bolesni, oni bez obaveza da eto baš iznenada imaju jednu Neodgodivu.
- Ne se smijati na sprovodima!
- Ne reći šefu što ga ide. Radije zamišljati da mu glavu koristite kao boksačku krušku, dok ravnomjerno klimate glavom i bilježite njegove/njezine veleumne misli u rokovnik
- Nikad ne komentirati ako netko u društvu ima periku.
- Ne zvati telefonom u vrijeme Dnevnika.
- Ne prelaziti na "TI" usred razgovora, makar ni omaškom. Niste zajedno ovce pasli.
- Nikad ništa ne pokupiti s poda (nekmoli strpati u usta) ili neki antikvitet sa smeća - dok god drugi gledaju.
- Praviti se u društvu da ne vidite da se netko oblio kao prase & dosadan je kao stjenica i učtivo konverzirati s njime, trpeći ruku oko ramena i zadah na uhu.
- Ne priznati da je seks bio bez veze.
- Dame ne pitati za godine i kilažu. That's personal.
- Niti ikada priznati za kog ste glasovali. That's personal, too.
- Pokriti usta rukama dok zijevaš, jer pogled u tvoje zube i ždrijelo je toliko neprirodan i degutantan da zapravo nisu dio tvog tijela, nego tek zastrašujući dodaci istom, grotlo mistične tmine u koje se ne smije niti pogledati jer bi sugovornik spržio oči. Kao da normalnije od tog postaje kad odrasli muškarci u tangama šetuckaju po plaži....
- Gledati U OČI dok se kucaš čašama!
- Poljubiti se dvaput, jer "tri put se ljube Srbijanci"
- Uvijek suflirati starcima i trpiti kvocanje, dozvoljeno je tek se taktično izvlačiti iz njihovih perpetualnih savjetodavnih stupica.
- Ne odbijati pozive na svadbu & krstitke & barem "dođite vidjeti dijete" - pa makar i od vanbračnog unuka stričevićeve polusvekrve.
- Ne počinjati rečenicu s "JA" na prvom mjestu. Magarac. Umišljenko. Samoživo niže biće.
- Kumstvo se NE ODBIJA! Never. Ever.
Rijetki su društveni izopćenici koji gore navedeno blatantno krše. To su ljudi debelog oklopa i veselo spremni na život isposnika u pustinji. Kum Ico, koji svake noći spava hladnokrvnim snom pravednika, valjda je sve gore navedeno (i večkratno) prekršio, a pride neće propustiti prigovoriti u društvu da je netko "dosadan" ili da se loše obukao. I unatoč tome si je priskrbio krug prijatelja, dobar posao i vjernu suprugu. Ergo, "moramo" li baš sve to (i drugo, koje ne spomenuh) ili smo ponekad Pavlovljevi peseki?
Post je objavljen 14.01.2008. u 09:51 sati.