"Vio, ajde se molim te digni! Za mene!" rekla je Victoria radeći 'puppy face'. Pronjurgala sam sebi u bradu nešto poput: "Nebi se sada digla ni da me tigrovi gone" ili "Nema šanse" te se okrenula ne drugu stranu. "Dobro, ako ćemo tako...", rekla je Victoria usput nešto promrmljala sebi u bradu. To nešto je blago rečeno, upropastilo moju ideju za prespavani dan. Drugim riječima, iz njezinog štapića izletio je mlaz vode i polio me po glavi. "Dobro, nije smiješno", pronjurgala sam hvatajući štapić kako bi si osušila kosu, "Upropastila si moje spavanje" "Thanks God!" rekla je izbeljivši se. Pomislila sam kako bi bilo dobro da se počnem družiti s normalnim ljudima, a onda se krenula obući. Pošto je cijela spavaonica bila u neredu, zgrabila sam prvu majicu i prve hlače koje sam vidjela i počela ih oblačiti. "Khm, to je moja majica", rekla je Anna oštro. "Baš me briga", odgovorila sam izbeljivši se, Victoria je kriva, pokupila sam to od nje. Majica mi je bila malo kratka, pošto je Anna bila malo niža i mršavija od mene. "To su moje hlače", pronjurgala je Victoria pokušavši mi uzeti hlače, ali nije joj upalilo. "Baš su lijepe", izbeljila sam se, ponovo. Hlače su mi savršeno pristajale, pošto smo Victoria i ja bile gotovo iste. "Dobro, uzmi svu moju odjeću, samo da jednom ne zakasnimo!" rekla je stisnuvši oči. "Okej, okej!" rekla sam gledajući Anninu ljubičastu majicu i Victorijine hlače.
"Violet!" začula sam onaj glas, ponovo. "Louis", izdahnula sam umorno. "Violet, ja stvarno...", uhvatio me za rame. "Ostavi me na miru!" rekla sam otimajući se, "Kako ne shvaćaš? Prevario si me, a onda si me mučio, i sada očekuješ da ti ja sve oprostim?" siktala sam. "Bio sam pod imperiusom", bubnuo je. "Ne vjerujem ti ni riječ, ne više", rekla sam, "Victoria, idemo". Povukla sam Victoriu za majicu i odvukla je iz učionice. Bio je to kraj predavanja, a zadnji sat bila je Preobrazba, McGonagallica me je ispitivala i dala mi jedan O, a onda se pojavio Louis i uništio moje veselje, u zadnje vrijeme mu je to baš dobro išlo.
Hodnik je bio pun učenika, pogotovo prvašića koji su još prštili od sreće što uopće idu u Hogwarts, pomalo su me živcirali jer se jedva prolazilo između njih, ali oprošteno im je!
Victoria, Anna, Kathy, Vanessa i ja hodale smo prema društvenoj prostoriji kako bi ostavile stvari. "Je imamo što za zadaću?" pitala je Vanessa. "Samo Čarolije", rekla sam, "Ja ću to odmah sada napisati pa da sam slobodna" "Slobodna za što?" nasmijala se Vanessa. "Za šetanje uz jezero", rekla sam, "totalno smiruje i razbistri um" "A za što ti treba razbistravanje uma?" upitala je Vanessa, opet. Victoria je prasnula u smijeh, sve smo je blijedo pogledale. "Kaj je smiješno?" upitala je Anna s 'koja-luda-glava' facom. "Razbistravanje uma", rekla je još jače prasnuvši u smijeh. "A da nam ne kompliciraš život? Kaj je tu smiješno?" upitala je Kathy, danas baš nije bila neke volje. "Pa zato što se ne kaže tako", rekla je ne prestajući se smijati. "Bok!" pozdravio nas je još jedan poznati glas, ovaj puta Alexov. Namignuo je Victorii, ali malo preočito. "Cure, vidimo se kasnije", nakesila se Victoria te nestala s Alexom u krdu učenika. Sve smo se lagano nasmiješile, a onda nastavile prema društvenoj.
Kod jezera bilo je tiho što je meni totalno odgovaralo. Sjedila sam na hladnom snijegu i smrzavala sam se, ali nije me bilo briga. Voda je bila pod ledom, ali mogao si ugledati lagane kretnje. To je doista smirivalo i razbristrivalo um. Osječala sam se prekrasno, kao da su sve moje brige nestale...
Flashback
Jezero prekriveno ledom se lagano kretalo... Ili se samo meni činilo da se kreće. Sjedila sam na haldnome snijegu, smrzavala sam se. "Prehladiti ćeš se", začula sam Louisov topli glas koji je u trenu mogao rastopiti i najveću hladnoću snijega. Nasmiješila sam se. Sjeo je pored mene. "Sada ćeš se i ti", odgovorila sam. "Važno da sam kraj tebe", odgovorio je zagrlivši me. Više mi nije bilo hladno, dobro jest... Ali duboko u meni, bilo mi je doista toplo.
End of flashback
Trznula sam se. Ne, ne želim povraćati takve uspomene. Stresla sam se, sada kao da mi je bilo još hladnije. Ponovo sam osjetila kako sam imala povjerenja u njega, kako sam vjerovala da on nebi učinio ništa slično... Ali to je bilo gotovo, tamna prošlost. Nije li ono rekao da je bio pod imperiusom? Možda je to bila najveća glupost koju je u tom trenu mogao provaliti... Ali što ako je bila istina? Ništa nije nemoguće što se mene tiče... Ali najvjerojatnije to je bio samo još jedan pokušaj da opravda svoje postupke. E, pa, nije mu baš dobro išlo. Sklopila sam oči. Vjetar mi je mrsio kosu. Ponovo sam jasno vidjela svaku crtu njegovog nasmijanog lica. Ponovo sam se stresla. Zar opet? Što mi se to događa. Ne, ne mogu više razmišljati o njemu... Ne, ne volim ga više. Ne mogu osječati više ništa prema njemu nakon onoga što mi je napravio... Ali, što ako sama sebi lažem? A i lažem, nebo zna da ga još uvijek volim, i to više od ičega.
"Violet", začula sam taj glas, ponovo. "Ne!" jauknula sam, "Ne! Molim te, odlazi!" "Violet, molim te dopusti mi da ti objasnim!" "Ne! Ne želim da mi se opet približiš! Ne!" jecala sam, iskreno se nadajući da me nitko ne čuje osim njega jer, to bi bila velika blamaža. "Jesi li dobro?" upitao me, blaženim glasom. "Ne! Nisam dobro!" ponovo sam zajaukala. Osjetila sam njegovu toplu ruku na svojoj, automatski sam je povukla nazad. "Violet, ledena si kao led. Moraš se vratiti u dvorac inače ćeš se zamrznuti" "U redu! Samo me ostavi na miru!" "Ne mogu! Moram ti reći! Moram ti objasniti!" "Kako znam da nećeš lagati? Opet?" "Pokušaj mi vjerovati!" "Ne, ne mogu! Mrzim te! Ostavi me na miru!" skočila sam na noge. "Oboje znamo da tako ne misliš", pogledao me svojim smeđim očima. "Da! Znamo, ne mrzim te! Ja te stvarno volim! Ali jednostavno, ne mogu!" rekla sam, a niz moje lice ponovo su curile suze. Potrčala sam prema dvorcu.
Pala sam na ledeni snijeg. Nisam više mogla trčati, kao da mi je netko zamrznuo noge. Osjetila sam neopisivu bol u nogama. "Violet!" dotrčao je Louis. "Ops! Nije li to mali Melayra?" začula sam ledeni glas, Andurilin glas, i nije zvučao prijateljski, za čudo. "Da, je!" siknuo je Louis iznervirano, kladila bih se da ga nikada nisam čula takvoga, "A jeli to koza koja je za sve kriva?" "Da", nasmiješila se, "I što ćeš sada? Ubiti ćeš me šakama? Strašno se bojim" Podigla sam pogled, gledajući je ravno u oči. "Još imaš snage? Vidi se da nisam upotrijebila svu svoju čaroliju!" posprdno se nasmijala. "Ako je i ovo pola tvoje čarolije, stvarno si loša", odgovorila sam joj ljuto. "Samo je pusti, ok?" rekao je Louis još ljuće od mene. "Ne!" nacerila se. Čvrsto sam uhvatila prsten s rukama, ali nije reagirao. Nije me poslušao kada sam mu naredila da nas oboje odvede odavde, ili da učini bilo što. Šokirano sam gledala u njega, razmišljajući treba li tome možda promjeniti baterije, iako baš nije bio pravi trenutak za takva razmišljanja. Anduril je ispružila ruku prema meni, osjetila sam njezinu mržnju. Probolo me nešto u prsima, jako me probolo. Ponovo je ciknula krv. Gubila sam svijest. "Ostavi je na miru, molim te!" vrištaon je Louis, zvučao je stvarno uznemireno. Da je bio neki dugi trenutak, vjerojatno bi se nasmijala njegovom glasu u takvom stanju. Zamaglilo mi se pred očima. "Louis... Nemoj", prošaptala sam, iako sam znala da me ne može čuti. Vidjela sam zamagljenu priliku kako trči prema drugoj. Zatvorila sam oči, nisam htjela to vidjeti. Još su me jače zaboljela prsa. Odjednom, začula sam urlik koji mi je parao uši, raspoznala sam i čiji je. To je bio Andurilin uzvik. Osjetila sam tople ruke kako me podižu...