Taj zadnji dan kad sam mislila napokon. Napokon sam i to dočekala.
Kad sam mislila da će ovih nekolkiko dana biti samo moji. Da ću uživati u miru svog doma. Da ću uživati u Božiću, prvom bijelom Božiću nakon nekoliko godina.
Da ću, kad sve utihne, svi legnu spavati, sjesti na zid pred prozorom i samo gledati.
Gledati zvijezde. Čisto noćno nebo na kojemu se i najmanja zvijezda vidi. Sve gledaju. Svijetle i gledaju. Paze na noć. Nakon uspiješnog stražarenja, u zoru, kad izvire prve zrake sunca tiho se povuku. Tiho i neprimjetno. Jedna za drugom.
Gledati kako pahulje tiho padaju i padaju. Vjetar ih nosi, a one nečujno padaju. Pazeći da nikoga ne probude, dok marljivo tvore plašt kojim će obući bijeli božić u novo ruho.
...
A to je samo sigurno bajka za laku noć.
Kao da sve ide ko po špagi. Kao da je život fer. Nakon tog Božića otišla sam na skijanje u Crnu Goru. Od 10 dana skijala sam se tri. Pune dvije godine sam čekala da napokon odem na skijanje jer prošle godine nismo mogli i nakraju sam se skijala 3 dana.
Uz to je neko ukrao moju lijepu malu Liliku.
Da ne govorim da sam pokupila neki virus i baš kad smo se vraćali kući on se sjetio pokazivati simptome. Mislila sam da neću dočekati da dođem kući.
Ali jesam. Ne svjesna toga. Ali prošao me virus. Sad! Sad kad počinje škola!
I kao da sam sad stigla išta napraviti. I još je sestrin rođendan. Ja sam ju zarazila. Oh, kako lijepi poklon za 18. rođendan.
Ponekad mi se čini mi život prolazi i da ga ja jednostavno nemogu stići.
Post je objavljen 13.01.2008. u 16:20 sati.