Marketing
rose, spiralno stepenište (142. nastavak)
(prethodni nastavak)
Rose se rodila u prizemnoj kući i odrasla u ravnici. Možda je upravo stoga zazirala od stepenica.
U teškim razdobljima Roseina života, u razdobljima obilježenima stresovima, brigama i bolešću, Rose bi uvijek sanjala stepenice. Stepenište iz Roseinih snova obično bi bilo bez ograde i oslonca, dizalo bi se u beskrajnoj spirali nekamo visoko, u mrak. Između gazišta zjapile bi pukotine, a Rose bi se u snu stepeništem penjala ili pokušavala silaziti, osjećajući tjeskobu koja narasta u strah.
Rose ni na javi nije voljela stepenice, pa bi se na svojim putovanjima tek krajnjim naporom volje uspjevala uspeti stepeništima tornjeva čuvenih crkava, uvjeravajući samu sebe kako je vidik koji je čeka vrijedan straha koji trpi. Nije podnosila ni liftove, a u onima staklenim, koji bi se penjali pročeljima visokih zgrada, doživljavala bi pravi napad panike.
Rose je imala strah od visine i samo uz veliko samosavlađivanje uspjelo bi joj popeti se ljestvama na vlastiti tavan, a kad bi pogled s nekog visokog balkona spustila dolje, koljena bi joj se ukočila, a želudac stisnuo.
No, Rose, koja se tako bojala visine, nije imala strah od letenja.
Najradije je putovala avionom i najradije sjedila kraj prozora s uživanjem gledajući kako se avion uzdiže, svijet postaje sve manji, a oblaci sve bliži.
U dobrim životnim razdobljima Rose je često sanjala let. No, nije to bio let aviona, već let ptice. U tim bi se snovima Rose poput ptice vinula u visinu, preletjela bi gradske ulice, napravila krug oko tornja katedrale, a zatim produžila u daljine, u visine. Snove o letenju Rose je voljela, uvijek bi se iz tih snova probudila laka i poletna. No, u posljednje vrijeme Rose je u snovima sve rjeđe letjela, a sve se češće penjala stepenicama.
Te se noći, u snu, penjala širokim zavojitim stepeništem neke viktorijanske vile. Gazišta stepeništa bila su zastrta debelim tepihom, po kojem je bosonoga Rose nečujno koračala. Činilo joj se da poznaje i to stepenište i tu kuću, činilo joj se da je tu već bila ...
Iako je željela sići stepeništem, izaći iz te kuće koja joj se činila tako poznatom, i pobjeći što dalje, noge su je, i protiv njezine volje, vodile stepeništem sve višlje i višlje. San je bio tako živ da je Rose pod bosim stopalima osjećala mekoću tepiha kojim je stepenište bilo zastrto, a pod rukom glatkoću rukohvata po kojoj je dlan klizio.
Iza posljednjeg zavijutka stepenište je završavalo proširenjem, a pred Roseinim pogledom ukazalo se troje zatvorenih vrata. Rose se s nelagodom zapitala: Kakve li se tajne iza njih kriju? No, noge je i dalje nisu slušale, odvele su je do centralnih vrata, a ruka joj se spustila na kvaku.
Vrata su se nečujno otvorila i Rose je ušla u sobu.
Bila je to velika i raskošna spavaća soba. U dnu je sobe bila postelja zastrta baldahinom, a Rose je osjetila snažan poriv da priđe postelji i razgrne zastore koji su postelju okruživali. Jedva se opirući tom porivu, bacila je pogled po sobi. Vladao je polumrak, prostor su osvjetljavale svijeće koje su dogorijevale u srebrnim svjećnjacima. Na stolu su bili ostatci neke raskošne večere. Ljušture kamenica, napola pojedene prepelice, izlomljeni komadi bijeloga kruha, načete kriške fermentiranih sireva s plemenitom plijesni, hrpe egzotičnog voća ... Dvije čaše, jedna ispijena, a u jednoj još crvenog vina, za jedan gutljaj. Prevrnuta kristalna vinska boca i crvena mrlja na stolu, više nalik na krv nego na vino. U visokim srebrnim vazama umirale su ruže, ljiljani, orhideje i hijacinti, a teški i opojni mirisi cvijeća miješali su se s mirisom svijeća i mirisima nepojedena jela.
Zrak je u sobi bio vruć i težak, kao da su nečija pluća, ubrzano dišući, potrošila sav kisik. U strasnom mirisu cvijeća pritajeno se krila nota smrti i raspadanja.
Rose je zakoračila dublje u sobu. Na velikom stolu rasute skice, slomljeni štapići crtačkog ugljena, umrljane svilene maramice u koje je netko brisao prste. Boca konjaka, neka lula čudnoga oblika, grudice nekakve smeđe smole čudnoga teškog mirisa ...
Rose je krenula dalje. U nišama, između prozora zastrtih teškim skrletnim draperijama, bjelasale su se mramorne skulpture. Jedna od njih odmah je privukla Rosein pogled.
Prišla je i zagledala se u to lice.
Bio je to anđeo slomljenih krila, no lice mu nije zračilo ni anđeoskom mirnoćom ni klasičnom ljepotom. Bilo je to lice mlađeg muškarca, asketski mršavo, upalih obraza, punih senzualnih usana iskrivljenih u grču.
Rose se zapitala: Kakva je to strast vodila ruku skulptora koji ga je isklesao ? I kakve su to strasti razdirale tog palog anđela?
Iako od hladnog mramora, skulptura se činila živom.
Velike su tužne oči zurile u Rose. Anđeo je kršio ruke u očaju, a slomljena su mu krila svjedočila neki težak pad. Skulptura je bila samo mrtvi predmet, no bol koja je iz nje izvirala bila je živa.
Rose je pružila ruku ... i nježno pomilovala anđelovo slomljeno krilo.
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
(nastavak slijedi)
P.S.
Za one koji Rose čitaju izpočetka, i noćas novi/stari nastavak priče:
Rose i Morpheus
Post je objavljen 13.01.2008. u 23:59 sati.