Pregled posta

Dan od jučer

Sjela sam do prozora s pogledom na Velesajam. Magla je polako nestajala i za sobom ostavila sivilo i neko neodređeno raspoloženje. Nije više bilo ukrasa na ulicama, na izlozima su vikali plakati o rasprodaji ali za razliku od prosinca u kojem su ljudi neumorno kupovali sve što im je došlo pod ruku, siječanj je vidno drugačiji.
Nakon stručnog seminara, došla sam u restoran na ručak. Sama. Ne volim izlaziti sama ali bila sam gladna, i svidjelo mi se što je raspored stolova bio i za one koji su došli kao ja, sami.
Nisam nigdje žurila, polako sam vilicom uzimala hranu, zamišljenog pogleda koji je odlutao tamo iznad krovova velesajamskih paviljona.

I onda me iznenadio zagrljaj i pusa uz obostrani smijeh. Moja profesorica iz srednje škole. Sjela je za moj stol i htjela znati sve što se dogodilo od našeg zadnjeg susreta. Obično se srećemo na županijskim natjecanjima naših učenika. Pričam joj o svojim metodama, o razredima kojima predajem, o onome s čime se ne slažem. I sjetila sam se kako sam svoje prvo predavanje održala na njenom satu, umjesto nje. Imala je povjerenje u mene i već sa 15 godina sam cijelom razredu objasnila kako nastaju konvekcijske, reljefne i frontalne padaline. I nije mi bilo teško jer volim kišu.
Morala je ići pa joj nisam stigla reći da sljedeći tjedan idem na razgovor za novi posao za mjesto znanstvenog novaka.

Spuštajući se prema garaži do auta, misli su bile sve teže, gubila sam se pored onih izloga i ljudi, dok sam prolazila sama. Kao da sam očekivala ugledati neko meni drago lice i otići na čaj u jednom od onih kafića koji su izgledali tako ugodni za razgovor na kraju tjedna u gradu utonulom u poslijepodnevne sate.
Da je barem snijeg još ostao, razmišljala sam, možda bi sve izgledalo ljepše. Automobili na cesti su svi od reda bili prljavi, kao i moja corsa. To je zbog vremena. Sa zadovoljstvom sam razmišljala o prvom satu koji se ne naplaćuje u garaži, to mi je bilo drago s obzirom na poskupljenje između ostalog i parkiranja. U tome sam se sjetila minusa na računu i pokušala u nastavku vožnje što manje razmišljati i samo voziti.

Tražila sam izlaz do zaobilaznice, prestrojavala se u drugu traku, i zapela u gužvi automobila koji su kao i ja išli prema izlazu. I onda se pojavio izlaz. Onaj pravi. Baš u smjeru juga, sunčeve zrake su se probile kroz sivo nebo i odjednom je sve postalo nekako smireno, sigurno. Barem meni. Nasmijala sam se. I radosno nastavila svoj put do doma. Bog postoji. Sve ima smisla i kada tako ne izgleda.



Post je objavljen 12.01.2008. u 23:06 sati.