TuZnA PrIcA
Ana je bila djevojka svojih 18 godina. Imala je smedu kosu i simpaticne siske koje su joj padale na celo i cinile ju jos ljepsom. Imala je ljupke plave oci i prcast nosic. Bila je divno gradena. Rijetko kada se netko ne bi okrenuo za njom. Kad bi isla ulicom djecaci su rekli: «Ana, hodi malo k nama da popricamo!». Ana bi se samo objesno nasmijesila i prosla pored njih. Tada bi djecaci pricali: «Vidi, ide ulicom kao da nas ne pozna.». Mnogo puta su je vidjeli s mladicem, ali uvijek je to bio netko drugi. Cesto ih je mjenjala. Jednog dana Ana je otisla na ples s prijateljicom. Dok je u pauzi stajala sa mladicem i s njom, primjetila je jednog decka kako ju uporno gleda. Imao je smedu, kovrcavu kosu ciji su pramenovi nemarno padali preko cela. Plave oci su se svjetlucale. Bio je visi od nje, lijepo graden, vitak...
Muzika je svirala. Jos jednom je bacila pogled prema njemu, ali njega vise nije bilo. U tom trenutku ju je netko dotakao po ramenu. Naglo se okrenula i nasla se u oku s njim. «Da li biste htjeli plesati samnom?» upitao ju je. Ima prijatan glas pomislila je i odgovorila: «Zasto da ne.». Blago ju je povukao i osjetio prijatan miris njezine kose. «Kako ti je ime?» upitao ju je. «Ana, a tebi?» zapita Ana. «Sasa!» odgovori on. «A mogu li znati koliko ti je godina?». «18, a tebi?» zapita Ana. «Tek 16!» odgovori Sasa. Ples je zavrsio i Ana je dopustila da ju odprati kuci. Usput se salio, pricao viceve, jednom rijecju cinio sve da bi ju nasmijao. Kad su stigli kuci Sasa ju je zagrlio i pokusao poljubiti. Ona mu je uzvratila poljubac. Ljubio ju je pomalo nespretno i potom je osjetio da mu je ona prva djevoka.
Tog trenutka, Ana se zaklela da ce se na njemu osvetiti za sve ono sto je propatila sa ostalim mladicima. Sve ce to na Sasi da izpusti. Ljubila ga je i dalje no odjednom se trgla i smjeseci rekla: «Cao! Vidjet cemo se stura.».
Sasa je cekao Anu i opet je pratio kuci. Ljubeci ju, Sasa je rekao: «Ana volim te! Nemoj me nikada ostaviti.». Nista mu nije odgovorila. Dani su prolazili ,a oni su svaki dan izlazili. A sada kad bi Ana prolazila ulicom djecaci bi joj dobacivali: «Bok Ana! Nasla si novog mladica? Mora da je dobar!». «A sto se to vas tice!» dobacila je Ana.
Jednog dana Sasa ju je opet htio poljubiti, ali Ana ga je blago odbila i rekla: «Nemoj Sasa! Volim drugoga, ne smijemo se vise vidati.». Niz Sasino lice potekose suze. «Znam da me uopce nisi voljela, ali ja sam glupan. Ludo te volim i voljet cu te iako ne smijem da te vidim. I znaj da cu ti za svaki tvoj rodendan slati buket crvenih ruza.». «Dobro Sasa, ocekivat cu te ruze.» rece ona kratko i ode. «Zbogom» doviknuo joj je kroz suze i otrcao ulicom. Ana je ostala sama «Sto sam to napravila? Zasto?» govorila je poluglasno. Tek sada je shvatila bol jer ga je voljela. Potrcala je ulicom vicuci: «Sasa, stani! Sasa salila sam se!». Ali njega nije bilo one veceri. Ana ga vise nije vidjela. Suze su joj tekle. Tako je posla kuci govoreci sebi: «Zasto sam to ucinila kad ga stvarno volim! Boze vrati mi mog Sasu! Sasa, Sasa molim te, vrati mi se!». Prolazili su tako dani, ali Sase nije bilo. Nije znala njegovu adresu pa mu nije mogla pisati. Odlazila je na ples. Setala ulicama gdje su njih dvoje zagrljeni setali. Ocekivala je da ce ga vidjeti. Nedostajao joj je, njegove lijepe oci, njegove sale, djecacji smijeh. Voljela ga je i zato ga je trazila. Djecaci sa ulice su joj dobacivali: «Vidite li kako je oslabila? Luta ulicama kao duh! Da li te mozda mladic napustio? Ako je tako nije te ni zasluzio.». Tada bi Ani potekle suze i ona bi otrcala kuci...
Dosao je Anin rodendan. Dok je sjedila sa drustvom uz pratnju muzike sa gramafona u njoj je raslo nestrpljenje. «Da li ce Sasa doci i odrzati obecanje. Tada cu ga zamoliti da mi oprosti. Reci mu da je bila sala.». Uto netko zazvoni na ulaznim vratima. Ana potrci i otvori. Ugledala je malisana s buketom crvenih ruza u narucju. «Jeste li vi Ana?» upitao je. «Receno mi je da vam predam ruze.». Uzela je ruze od djecaka i cucnula «A gdje je moj Sasa? Zasto on nije dosao? Reci mu da ga mnogo, mnogo volim i neka slobodno dode.». «Meni je cvijece dala neka starica s molbom da ga odnesem vama». Ana je tuzno gledala buket crvenih ruza kao krv.
Buket ruza dobila je i za sljedeci rodendan. Opet ga je donio neki malisan kojem je to cvijece dala neka strica, ali je znala da joj to cvijece salje Sasa. Poslije nekoliko godina za njen 25-ti rodendan stigao je buket crvenih ruza za koje je bilo pricvrsceno pismo. Radosno ga je otvorila misleci da joj pismo salje Sasa i pocela citati:
«Draga gospodice! Svake godine saljem vam buket crvenih ruza po zelji moga sina Sase, koji se bacio u rijeku i izgubio zivot jedne veceri prije 7 godina.
I dalje cu vam slati ruze na ovaj dan, ali znajte da sam stara i da cu uskoro umrijeti. Znajte ja...»
Suze su joj ganule iz ociju. Stvari su joj pocele igrati pred ocima. Odjedanput joj se u grudima nesto prekinulo. Pismo joj je ispalo iz ruku, ona zatetura i padne naprijed. Kad je lijecnik dosao mogao je konstatirati samo smrt. Na podu kraj Ane nasli su pismo Sasine majke. Lijecnik polako procita pismo, jos jednom baci pogled Aninoj majci i tiho rece: «Sigurno ga je mnogo voljela.».!"
Post je objavljen 12.01.2008. u 21:39 sati.