PROLAZEĆI KROZ GODINE
DAVNO PROŽIVLJENJE
PRISJEĆAM SE LJETA
KAD BILE SMO SAME
TI I JA,
DALEKO OD SVIH
UMOM I DUHOM
NAPUŠTENE OD SVIJETA
ZADOVOLJNE
U SVOJOJ LJEPOTI
NE MAREĆI ZA DRUGE
ŠTO PROLAZE POKRAJ NAS
UPIRUĆI POGLEDOM
U NAŠ SVIJET
NEUSPJEŠNO
ZADIRUĆI U NAŠE SNOVE
POEZIJU ŠTO SVIRA
SUNCE RADOSTI
ODJEDNOM SE SKRILO
ZA VELIKE OBLAKE TUGE
ŠTO SE VIŠE NE PREPOZNAJE
A NA SVOM TIJELU
OSJEĆAM POGLED TVOJ
ŠTO KRIOMICE POKUŠAVA
RAZBITI MOJU DEPRESIJU
U RITMU SA SREĆOM
ŽIVOTNA NIT NAS RAZDVAJA
NESVJESNO I POLAGANO
NE TRUDEĆI SE RAZAPETI
NAŠE KRIKOVE
ŠTO SE OTKIDAJU
OD MREŽE PRIJATELJSTVA.
Post je objavljen 12.01.2008. u 17:56 sati.