Noć je bila presavršena,
bez hladnog daška zime,
bez tmurnog prolaza magle,
samo svježina večeri,
usnulost grada
i mi...
Šetnjom smo razbijali tremu,
riječima se nasmijavali,
pogledima privlačili.
Tišina ulica
vodila nas je do dijela grada
gdje smo samo sebe mogli ćuti...
Kako sve bliže tijela su nam bila
svježina zraka mamila je naše zagrljaje.
I tada trenutak koji smo čekali
stvarnost je postao...
Poljubac savršen od kojeg i vrijeme je stalo.
I zagrljaj ostane
a misli utihnu...
i sve je samo ta minuta.
A danas...
Kao da me san još uvijek drži,
kao da je to samo moja mašta bila,
i ne dâ mi da vjerujem
kako zaista večer je bila posebna.
Al tada miris njegov osjetim
i od sjećanja na poljubac protrnem...
I tada znam...
da moji snovi bili su stvarnost...
Post je objavljen 12.01.2008. u 17:26 sati.