Počeo sam samo pisati tekst.
Samo da mi se ne izgubi onaj, onaj pravi
Moj kontekst, kojim želim dokazati
da jednostavno nema
Objektivnosti u pisanju jednostavnih
I banalno glupih stvari,
Samo da stil ostane isti, da ne gubi
Pomalo svoju čar, a za sve drugo
Pa ionako je kriva samo moja narav...
Riječ, koja svojim tijekom krene sama od sebe.
Slovo se jednostavno kao mali kotačić u satu pokrene,
Oživi samo tu, gdje jos nitko kročio nije,
Samo moja glupost ili pokoje bajne
Idile, ljubavi ili smrti sve je samo
Privremeno stanje svijesti, kao da na tren
Jednostavno ležimo, beživotno sami na
Zabačenoj cesti... U biti, svi smo samo sebični.
I na kraju, naravno, senilni jer tko bi se htio sjetiti
Svoje gadosti, svoje recimo, mudrosti, radije sve
Potkrijepimo s dobrom pričom, super herojskim
Krajem i bezuvjetnu ljubav opet primam od svih i nikome
Ju naravno više ne dajem. Bit ću gad do samoga kraja.
Tko zna jel uopće i ima s one strane raja.
Barem znam ako ništa drugo da me se poštovalo za života
kao samoga cara..
Post je objavljen 12.01.2008. u 01:46 sati.