Brazilian Girls - Jique: CC - KLIK KLIK
Taj zasnos, to blještavilo: prvo transcediranje
umjetnosti, sjećam se o da, itekako se sjećam
kad sam iskusila to: bila sam oduševljena, zanesena,
nisam mogla vjerovati: postoji, da, postoji;
netko priča kao ja, i to je na televiziji;
sjećam se o da, htjela sam progutati televizor,
uskočiti u ekran, ushit nad ushitima:
sjećam se: Lažeš Melita, neshvaćeni umjetnik stiček Sjekira,
Melita, i plavo sunce, brijuuuuuuuuuu.
Je li još tko tako doživio tu epizodu?
Ne znam, ne sjećam se da sam s ikim
ikad o tome pričala, ili jesam.
Vrijeme mi se previše ubrzalo, previše
zaboravljam: ja s 10, ja s 15, ja s 20...
Iznova i iznova: moram vraćati film,
ne želim izgubiti nijanse...
Ali sjećam se, opet se sjećam: ushita nad ushitima:)
Kad se probudim ujutro:
ne pokušavam
pojesti oblake
i smiriti kucanje u preponama
koje sve jače
prati sijevanje:
ne javljam se na telefon,
ne zovem:
ne mislim,
Jučer sam pokušala
zakucat tišnu,
razapet šutnju,
čak i kad sam se zabavljala
bilo je rano jutro,
nismo skočili u more
nije bilo važno
što smo bežično
dok nismo živčano
jeli krafne
do povraćanja
na ulici gurali boce,
bacali sebe:
naši otisci su na svim
mjestima,
palim bateriju: čovjek
hoda po mjesecu,
ja hodam u snu
Post je objavljen 11.01.2008. u 23:05 sati.