Vrijeme. Zastrašujuć faktor spoznaje. Sve stvari radimo jednostavno tako jer one samo po sebi zahtijevaju da budu rađene i svaka se od njih odvija u određenom vremenskom periodu koji je potreban kako bi se one imale vremena razvijati i odviti. Vrijeme je svoj oblik i razne narodne odnosno znanstve definicije mijenjalo kako je ono samo i prolazilo. Vrijeme je jedino nepobijedivo. Svatko će jednom otići, nešto prekinuti, nešto započeti u nečemu sudjelovati i sve će to imati svoj početak i kraj. Koristeći ta dva termina ponekad zaboravljamo da govorimo o različitima imenima, ulogama vremena.
Jer što ako vrijeme nije samo ključni čimbenik koji određuje neke zavšetke?
Jer možda možemo na neke situacije gledati i kao na nešto na što vrijeme samo nije igralo svoju ključnu ulogu. Možda su neke stvari i odnosi završili i prije nego je ono (ne)određeno vrijeme to odredilio?
Poznajem neka jaka prijeteljstva koja su vremenski imala priliku održati se do kraja života onih kojima su pripadala i koji su ih vodili, a prekinuta su mnogo ranije. Prekinuta emotivno. Vremenski trajna.
Ne govorim o tome kao o predmetu koji „odoljeva“ zubu vremena već nećemu što je imalo predispozicije održati se, dakle vremenom mjereno, dok ih smrt ne rastavi. Tada bi vrijeme bilo taj ključni faktor.
Poznavali su se od ranog djetinjstva, prijateljovali i kroz uspjehe i neuspjehe, kroz sreću i tugu, kroz presjeke drugih, nekih novih prijateljstava, a onda je jedan događaj, samo najednom prekinuo njihov čvrst emotivan odnos, ali vremenski to je prijateljstvo još visilo u zrako, čekalo da ga netko dohvati i da ono dosegne razinu na kojoj je jednom postojalo. No to se nije dogodilo. Konkretno recimo da se radi o prijevari, vrsti prijevare koje prijateljstvo niti može, niti smije niti treba trpjeti. Prijevara koja je potaknula rađanje nekih novih dotad, za tu vezu, nepoznatih i stranih osjećaja. Ti su osjećaji uspjeli nadjačati sve onedotad postojeće jer time njih kao da kroz svo ono vrijeme nije niti bilo. To prijateljstvo danas više ne postoji. Sretanje u gradu ili slučajni susreti preko nekih novih poznanika u vremenskom pogledu „održavaju“ tu vezu živom, ona postoji jer to nije bila toliko strašna izdaja da se nikada više ne vide ili da se zamrze, već jednostavno da taj emotivni dio odnosa umre. Jednom zauvijek. I kao takav, postojan u vremenu, taj odnos još uvijek postoji, ali onaj važni dio, njegova spona, više ne postoji i neodređen vremenom davno je završio.
Post je objavljen 11.01.2008. u 22:41 sati.