Uvjerite me nekad, dragi ljudi,
da vrijedim više no što osjećam.
Hraneći mi tako taštinu,
puštate da se odmetnem od drugih
i postanem samo više svoj,
sebičan i sumnjičav kad treba voljeti,
naivan i predobar kad ne treba.
Toliko me katkad uzdignete
da pomislim da više vrijedim
i da dostojna nije moje poniznosti.
Kad ovako okružen mnoštvom
uspijem osjetiti samoću
shvatim da mi više znači
njena ljutnja od vaše sreće,
to što postoji od mene samog.
Nju volim i sve u meni živi samo za nju.