Najdraža moja,
Vrtim nekoliko zadnjih dana u glavi.. Ustvari, toliko toga se dogodilo, takav tempo me pritisnuo da više ne znam koliko je vremena prošlo.? Dan, dva? Ili više??
Bila je nedjelja.
Još osjećam miris čaja od jasmina u ustima, topli maleni kafić odmah u susjedstvu i tvoje sjajne oči, i rumene obraze kad si sjela nasuprot mene..
-Moram ti nešto reći- znakovito si me pogledala.
-Znaš, ne znam baš kako da ti kažem, nemoj me krivo shvatiti, ali zaista mi je glupo ovako da ti tajim....-nespretno si se opravdavala.
A ja sam znala. Odmah. Posmatrajući te danima ranije...
-Trudna sam.- gotovo šapatom si izgovorila.
-Znam- još tiše sam izgovorila ja.
Sjećam se tvog začuđenog pogleda, raširenih, sjajnih zjenica..
Nisam ti dozvolila nikakva pitanja, preduhitrila sam te polagano govoreći..
I dok sam slušala kako iz vlastitih usta izlaze riječi, polako, odmjereno, osjećala sam kako u meni nešto gori, kako se kida...
Smireni pokret ruke dok prinosim šalicu čaja ustima, uvlačim dim cigarete, pa nastavljam..
-Tvoja trudnoća me raduje. Tvoja sreća me raduje. I zar zaista misliš da mogu drugačije razmišljati?? Tko zna? Možda tvoja djeca budu jedina djeca čije ću odrastane pratiti?
Radujem se.. -ponavljala sam iznova i iznova valjda pokušavajući sebe uvjeriti da je tome stvarno tako..
Zagrlile smo se.. Čvrsto.
Tim zagrljajem sam valjda pokušavala reći neizrečeno...
Da te volim, da sam sretna radi tebe, da sam tu i sada i kad god budeš trebala...
I nemoj imati grižnju savjesti što nisi svoju sreću stavila na čekanje radi mene...
Pa tko ima pravo takvo nešto tražiti?? I misliš da bi to mogla i pomisliti???
Rastale smo se. Ti ushićena, olakšane savjesti što si mi tajila, pohrlila si kući.. Svojoj obitelji.
Ja nisam žurila.
Hladnoća stana ionako nikome ne nedostaje.
Ja sam razmišljala o operaciji koja me čeka..
Ja sam pokušavala suspregnuti suze.
Ne plačem zato jer ti jesi, već zato jer ja nisam.