Na prozoru,
u tišini,
snuždio se cvijet.
Bolestan je -
rekao bih -
skoro će umrijet'.
K njemu priđe
stari mačak -
miris cvijeća voli -
upita ga
tiho, nježno:
"Što te, dragi, boli?
Nekako si
izblijedio,
bez mirisa, smiješka;
kao da je
na te pala
neka tuga teška."
"Žeđ me mori" -
cvijet prošapta.
"Ima petnaest dana
kako k meni
nije došla
naša mala Stana.
Ranije me
svakog dana
brižno njegovala,
u granuće
žarkog sunca
vodom zalijevala.
Sad se s novom
lutkom igra,
za mene ne brine.
Zar baš želi
da moj život
što prije ugine?"
Sve do srca
ova priča
starog mačka ganu;
sa prozora
brzo skoči
da potraži Stanu.
Pronađe je,
pa joj reče:
"Brže s vodom leti!
Ti i ne znaš,
zloćo, jedna,
da smrt cvijetu prijeti."
"Odmah! Trčim!" -
klikne Stana...
Vodom cvijet napaja...
Život mu se
opet vrati -
pun mirisa, sjaja.
Post je objavljen 11.01.2008. u 09:26 sati.