Razmisljajuci malo o sebi, svojim postupcima u posljednje vrijeme, shvatila sam da sam se u posljednjih par mjeseci zapostavljala samu sebe, svoje potrebe i svoja prizeljkivanja... Prije sam stalno pisala, svirala, slikala, a onda je nesto poremetilo moju slobodu i ja sam prestala raditi stvari koje me uistinu vesele... Toliko me stvari pocelo zaokupljati i jednostavno nikada nisam stala i odvajala vrijeme za sebe nego sam uvijek to odgadjala za "sutra"... Za "sutra" koje nikako da dodje...
Ljudi cesto zaboravljaju na sebe, svoje potrebe. Danas smo okruzeni raznoraznim materijalnim srtvarima, a zaboravljamo na stvari koje uistinu vrijede... Koliko god se trudili, iz dana u dan, obaviti sve sto smo numili, jos uvijek am se dogodi da krajem dana osjecamo kao da jedna velika karika nedostaje... Mi sami...
Pokusaj u svakome danu odvojiti bar djelic vremena za sebe, tako ces svaki sutrasnji dan uvijek docekati punim duho, bez obzira koliko se umorno osjecao...
S druge strane, odavno u meni postoji neki osjecaj nelagode... Nesto kao da me koci da nastavim zivjeti normalno... Kako je osvanula jos jedna godina, pocela sam malo razmisljati o noogodisnjim odlukama, o onome sto ustvari koci moju srecu... shvatila sam da je jedna od bitnih odluka koju cu pokusati ostvariti: nauciti oprostiti... Ne radi se sada o o nim malim stvarima nego o osobama koje su me uistinu znale povrijediti, a kojima, na neki nacin, jos uvijek nisam oprostila.. Znas, prijatelju, ponekad to i nije tako lako... Ne mogu reci da sam se bas trudila, ali duboko u meni postoji osjecaj gorcine koji je davno zarobio moje srce i kojega ce tesko biti istjerati.. Taj isti osjecaj je upravo onaj koji me uvijek iznova vraca za jedan korak unazad... Iz toga sam razloga odlucila nauciti oprostiti...
Neke misli bivaju neizreccene,
Neke rijeci bivaju nedorecene,
A neka djela ostaju nedovrsena...
Post je objavljen 11.01.2008. u 01:05 sati.