Moje pjesme su baš emo. Sad dok ih pročitam, onak dođem do zaključka da su sve nekak glupo depresivne. A takva nisam ja. Bar ne uvijek. A nemam nijednu veselu pjesmu. I osjećam se ko prevarant. U društvu sam uvijek tak vesela i stvarno ne znam otkud takve pjesme.
Sad se baš neobično osjećam. Taj osjećaj se ne da definirati. Gledala sam Mi djeca s kolodvora zoo. Film je, ne znam, ono nekaj. Točno tak kak i moj osjećaj koji sad osjećam nakon kaj sam ga odgledala. Znaš, Murffie, za moju neobičnu opsesiju s tim svijetom narkomana. Al nebi se to baš moglo nazvati opsesijom.i ne da mi je privlačan, al osjećam nekakvu čudnu bliskost i povezanost s tim svijetom. I potrebu da budem što više informirana o njima....narkomanima...
I to sve u vezi njih mi je jako zanimljivo. Nekima se npr. To sve gadi. Meni ne. Ja bi ih danima mogla gledati. To mi je na neki čudan način fascinantno. Evo, jednostavno ne znam to objasniti. Pitam se zakaj uopće pokušavam...al znaš kaj? Ja bi se na neki način htjela naći u njihovoj situaciji. A sdruge strane, nebi niti htjela pomirisati drogu. Heh... koja slučajnost...da ju pomirišim, znači da bi ju snifala...hehe...sick.
U svakom slučaju, zanima me kroz kaj oni prolaze...o čemu razmišljaju....koji su im ciljevi....
Sa sigurnošću se može reći da svaki od tih narkomana razmišlja o tome kak pe na lječenje ili kak i di bu nabavil lovu za novi šut prije nego se nađe u turkeyu.
Ah....to je tak misteriozno...katastrofa...ajde...
Post je objavljen 10.01.2008. u 21:33 sati.