Ponedjeljak navečer...prvi dan novoga tjedna...ali što to mijenja?Opet će sve biti kao prije,kao jučer...Dnevni prorok će donijeti još dobrih vijesti za nas,loših za njih...Voldemort će i dalje biti isti,ogorčeni,najnaporniji crni mag u svijetu čarobnjaka,Zabini će i dalje biti umišljen,Lujiza i Maggie još uvijek tu,Meg i Draco i dalje odvojeni od ostatka svijeta zatvoreni u svojoj maloj,mračnoj prostorijici na kraju hodnika,kao u zatvoru,Aqua i blizanci i dalje isti...Neutralni,uvijek nasmiješeni,najvedriji...A ja...ni ja se ne mijenjam.Još sam uvijek ista...kao i svi...
Evo mene,ista ona od prošlog tjedna,sjedim u tzv. dnevnom boravku,bulječi u visoki,vjerojatno najviši,strop misleći na Averya.Svoju jedinu i najslađu tajnu...Mislim na njega neprestano.Ponekad mi u,teškom mukom organizirane misli uskoći neka druga misao,predstavljajući autsajdera.Mrzim kad se to događa.Baš kad sam se navikla da ovaj tjedan,vjerojatno i sljedeći,neću prestati misliti o Averyu,na pamet mi padne mali,stari dnevnik i onaj misteriozni natpis “Black Cinderella”...Kako je taj dnevnik dospio u ovaj prastari,napušteni zamak Bogu iza nogu?I zašto ništa nije upisano?Samo ime tj.pseudonim...
O.K...još sam uvijek u istom položaju,misleći o istoj stvari...I onda napokon odlućim...Moram nekome reči.Moram reči Meg.Ona zasjužuje znati...najbolja mi je prijateljica još od prve godine...
Naposljetku,kad sam čvrsto odlučila da ću joj reči,viknem:
“Meg!!!!”
pričekam nekoliko trenutaka,sekunda,minuta,ali odgovora i dalje nema.Skupim ono malo snage što mi je ostalo od napornog razmišljanja i iz dna glasnica viknem:
“Meg!!!!”
Viknula sam tako glasno,da je vrisak još pola minute odzvanjao prostorijama dvorca.
Opet sam pričekala nekoliko minuta,ali opet isto.Odgovora nema.'Sigurno su u onoj svojoj jezivoj sobici.Tko zna što tamo rade po cijele dane.Ah...pitam se...'pomislim,ali ipak odlučim provjeriti.Nekoliko pitanja dobiti će svoje dugo očekivane odgovore ulaskom u tu sobu.Što se tamo nalazi?Zašto je tako važna?I što li,pobogu,tamo rade?
Teškim koracima krenuh na kat.Kao da su mi marte odjednom još tonu otežale.Zdrav razum me sprječavao da posegnem za kvakom,da otvorim vrata,ali ja sam čvrsto odlučila.Ulazim i gotova priča.Skupim svu svoju hrabrost,a vjerujte,ja je imam i previše,i otvorim vrata žmireči.Ko zna što sam očekivala,ali ovo nikada.Meg i Draco su stajali zagrljeni,što naravno nije nimalo čudno,ispred male,bijele kolijevke,s takvim spokojem na licu.E to je čudno.
“Meg,Draco!Što je to?”
Na sam spomen njihova imena i oslovljavanja kolijevke sa TO,Meg i Draco ustuknu i okrenu se prema vratima.Sljedeće riječi Meg je jedva razgovjetno izgovorila:
“M-M-Merry...što...što ti radiš o-ovdje?”
“Došla sam te zamoliti za uslugu.Ali očito si zauzeta...Odgajanjem djeteta!”
Bila sam bijesna.Ko ne bi?Ima dijete i nije rekla svojoj najboljoj prijateljici!Odjednom se osječam tako usamljeno.Tako...tako...napušteno...Izraz na mom licu od ljutnje u tren se pretvorio u razočaranje.I oni su to vidjeli.Shvativši da me gledaju puni sažaljenja brzinski se nasmješim nekim kiselim smješkom.Moje izvaredne glumačke sposobnosti odjednom su zakazale.Ali ne dam se.Uspravim se,shvativši da sam pogrbljena i veselo krenem prema njima.Tj.prema bebi.
“Buci buci clatko mavo.A buki baka bibi čuču tiki.Bubu baba!Aha!Da,da.Jeci ti jeci mala,catka bebica.
A ko ci ti?pitac ce.Ja cam tvoja tetica Mevi.Mevope...Da,da...”
Završivši sa tepanjem,izvinite,naglo me uhvatio napad nježnosti,pogledam u Meg,pa u Draca smiješeči se od uha do uha.Shvatim da im je odahnulo jer su se oboje nasmijali.
“Pa dobro jeste li vi normalni?!?!Pa kad ste mi planirali reči?!?!Zar ja stvarno moram sve zadnja saznati!?!?Znaju li blizanci?!Blizanci znaju a ja ne!Nečuveno?!”
Oboje ustuknu,promijenivši izraz lica.Pravo iznenađenje.
“Mislili smo ti reči...ali...bila si zaokupljena...”
Dracov pokušaj isprike nije bio dugog vijeka.Naravno da im nisam dopustila se ispričaju i objasne.Bila sam preljuta.
“Ja...ja ne mogu vjerovati.Nakon svega što mi se događa...očekivala sam da bar u tebe imam povjerenja.Ili...bar ti u mene...Ja...ja ne znam što da kažem...”
Zastala sam na tren,obrisala suze s lica,koje su u međuvremenu nekontrolirano tekle,dočarala si stolicu,više mi je ličila na fotelju,nešto izmađu,i nastavila,sad več mirnijim glasom:
“Kako se zove?Bog ti pomogo ako ne nosi moje ime...”
Nasmijali su se.Bar netko od nas da je sretan.
“Ruby Anastasia Yasmin Belle...”
odgovori Draco,dočara još dvije identične stolice i oni sjednu.
“Dugo ime...Niti jedno moje...hm...”
“Oprosti Merry...ali Gospodar nam je naredio da te ne uznemiravamo...”
“Koga još briga što on govori?”
“Nas...prijetio je da će ubiti Ruby...”
“Ah...”
Tako tipično za Voldemorta.Ako nešto nije po njegovom odma kolji!Taj se nikad neće promijeniti.
Ustala sam,osječajući se tako samo.Opet.Bez riječi lagano odšetam do vrata,promrmljam:
“Nečvmvišesmtati...”
Zatvorim vrata na izlasku i potrčim.Trčala iz sve snage.U šumu.Ka Averyu.
Ali nisam tako daleko stigla.Uspjela sam doći do ušča jezera i sjesti.Sjela sam na najtvrđi kamen i učinila jedino što me u ovakvim trenutcima smiri.Zapjevala pjesmu koja najviše odgovara mojim trenutnim osječajima:
“If I should die before I wake
It's cause you took my breath away
Losing you is like living in a world with no air.
I'm here alone didn't wanna leave
My heart won't move it's incomplete
If there was a way that I could make you understand
But how do you expect me to live alone with just me? cause my world revolves around you it's so hard for me to breathe
Tell me how I'm supposed to breathe with no air?
Can't live, can't breathe with no air
It's how I feel whenever you ain't there
It's no air, no air
Got me out here in the water so deep
Tell me how you gon breathe without me?
If you ain't here I just can't breathe
It's no air, no air
I walk, I ran, I jump, I flew
Right off the ground to float to you
With no gravity to hold me down for real
But somehow I'm still alive inside
You took my breathe but I survived
I don't know how but I don't even care
So how do you expect me to live alone with just me? cause my world revolves around you it's so hard for me to breathe
Ali pjesma me nije smirila.Osječajuči se gore nego prije gorko sam zaplakala.Vruče su suze u šesnaest redova tekle niz moje obraze.'Zašto se sve raspada?Zašto mi ne ide?Zašto,zašto,zašto?'
Ustanem,pokušavajući se smiriti.Pogledam svoj uplakani odraz u jezeru.Dugo sam ga gledala,shvačajući da nisam ista osoba kao kad sam se družila sa Lunom.Odjednom se iza mene stvore tri zakukuljene prilikeUpirući svoje štapiće u mene.Ustuknem i okrenem se prema njima,neprimjetno prebiruči po pelerini.Zatim shvatim da sam ostavila štapić u dvorcu.
“Imaš nešto što pripada nama...”
Progovori jedna od tri prilike u crnom.Progovori glasom od kojeg mi se krv u žilama zaledila.Glasom koji sam tako prezirala.Glasom Harrya Pottera...
Post je objavljen 10.01.2008. u 19:37 sati.