Došla sam doma iz škola,rekla svojima za vijest.Kada sam došla usvoju sobu,legla sam u krevet i razmišljala.Miji će biti bolje.Razmišljala sam ovaj puta optimistično.Možda sam se danas u školi pogrešno ponašala.U životu se događaju i gore stvari od slomljene noge.Neću se prisjećati prošlosti.Sada sam tu u novoj okolini.Mia će se,nadam se brzo oporaviti.No,zašto sam tako pesimistično razmišljala?Ni sama ne znam.Kao da se cijeli svijet urotio protiv mene,tako sam barem mislila.Ovo što se meni događa to je tek sitnica onoga što se svakodnevno u svijetu događa.Ustala sam se iz kreveta i nazvala Miju.Nitko se nije javljao na mobitel.Vjerovatno će uskoro na operaciju,mislila sam.No,da nije sve tako crno u mojim mislima,pustila sam svoju omiljenu pjesmu.Podigla mi je raspoloženje.Svojim roditeljima nisam puno pričala o današnjem danu,makar su me puno ispitivali.Izbjegavala sam odgovarati,ne bi me razumjeli…Malo mi je teže u životu jer sam jedinica i nisam razmažena kako neki kažu da jedinice moraju biti…Zaista imam nekada osjećaj da me roditelji ne razumiju,ali oni zaista daju sve od sebe da mi ugode i to cijenim.Kada sam večerala,pomogla sam mami oprati suđe te se zavukla u sobu.Pustila sam glazbu i crtala.Kada imam naporan dan,uvijek crtam jer me to opušta.Crteži ovise o mom raspoloženju.Ovaj puta sam crtala sebe u Miju.Ne zbog toga što joj se dogodilo.Ja i ona poznajemo se od malih nogu,nismo nikada iznevjerile jedan drugu.Jednostavno je posebna osoba…Crtajući brzo mi je prošlo vrijeme,uskoro sam zaspala…
Post je objavljen 10.01.2008. u 17:45 sati.