Pitam se sad šta sam krivo napravila, šta sam krivo uradila?
Kao i uvijek, uspješno sam bila smotana i glupa. Naravno. A ne znam, možda stvarno i jesam kriva. MOžda sam stvarno napravila nešto što je neoprostivo.. Što je vrijedno ljutnje i loše volje. Ma ježeš više sve to.
Poželjela sam opet da me taj auto sinoć lupio iz sve snage. Bar ne bi ništa osjetila. Ne bi me noga boljela sada. I ona muzika što je dopirala iznutra mi se stalno šeće po glavi jednostavno. A ne znam koja je to pjesma. I onaj trenutak kada sam skužila da juri prema meni Boga pitaj kojom brzinom, noge su mi se odrezale. Glava me napustila. Ostala sam bez glasa. Samo sam nepomično ostala stajati dok su mi kroz glave prošle tolike stvari i toliki ljudi. Što je za ne povjerovati, uspjela sam suzu spustiti u tom trenutku iznenađenja pomiješanog očajem. Samo to je dobiveno od mene. I tamo stojim i gledam u auto i sekunde mi prolaze kao sati. Toliko stvari u mojoj glavi, toliko riječi koje želim izgovoriti, i toliko žaljenja za stvarima koje sam krivo napravila ili uopće nisam. Ali tada misliš da je gotovo, i da si ti gotov i da je to to.
Tvojih 16 godina završava sa alkoholom u krvi, suzama u očima i na cesti.
Uf, sretna sam bila kada je prošao, kada je skrenuo naglo, i okrznuo me. Neki osjećaj olakšanja, iznenađenja i radosti. Neopisivo. Strah me tek tada posjetio, do toga trenutka ga nije bilo. Za još veće čudo, nisam mogla pusititi više nijednu suzu. Nijednu jedinu glupu suzu. Strah me obuzeo previše.
A sada da li sam sretna? Ne uopće ne bi bila sretna kad se sjetim da sam mogla završit...da.
Ponovno rođenje? ne.
Želja za boljim životom? ne.
Dalje sve isto? da.
NIšta nikad nije bilo, jer znam da idem nekome reći to, znam da bi bilo svega, da bi slušala prodike kako ovako, kako onako, a nisam baš sigurna da bi dobila ono što bi htjela.
Zagrljaj i riječi lijepe.
Možda, hvala što si ostala živa.?
Hoću li to ikada čuti?
Post je objavljen 10.01.2008. u 16:27 sati.