Malo je onih stvari što me usrećuju u zadnje vrijeme. Ni sama neznam zašto. Jednostavno se ne veselim onome što sam prije živjela. Nitko ne vjeruje kad im kažem da je tome kriv život. Svi misle da sam ostala ista, da nema te stvari koja bi mene promjenila, ali sve ovo što se u zadnje vrijeme dogodilo i sve ono što nije, totalno me potreslo..
Od mene je napravilo biće koje ne može samostalno živjeti, biće koje nema osjećaja, a uzeli su ih oni kojima sam vjerovala. Oni koje sam nazivala prijateljima. Sad me svaki njihov pogled, svaka njihova riječ boli... Oduzima mi sve čemu sam se nekad veselila.. Sve za što sam živjela. Iznutra ja više nisam ista, postala sam netko drugi. Svima se smiješim, svima sam dobra samo dok je meni dobro. Kad ja imam problem, onda nema nikog.
Prije sam se veselila izlascima, tome da sam u društvu, okružena ljudima, a sad me sve to zbunjuje. Ostala sm ista...za neke...,ali iskreno, ja znam da ona vesela djevojčica što se skrivala u meni više ne postoji...
Gdje je?
To ni sama ne znam...
by:Amy
POSLJEDNJE ŠTO ČOVJEK
GUBI JEST NADA!
ULOGA ISKRENOG ČOVJEKA
JEST NAJTEŽA ULOGA!
Što ostane jednom od čovjeka kad
istina na vrata pokuca,
miris davnog jutra,
san o boljem sutra,
sjećanja, samo šaka pepela...
Post je objavljen 10.01.2008. u 16:12 sati.