Marketing
Someone... Somewhere... In summertime.
Sjedim na balkonu u svojoj kući u najljepšem gradu na svijetu. Zalazak sunca je najljepši upravo ovdje. U životu namjeravam obići cijeli svijet, susresti još stotine prelijepih mjesta, ali u mislima ću uvijek biti ovdje, u najljepšem gradu na svijetu.
U Ogulinu.
Ljeto je iza mene. Došao je rujan, sa svim onime što dolazi s njim: obaveze, stres, novi izazovi svaki dan. Počela je škola, Gimnazija je opet otvorila svoja vrata nakon dva i pol mjeseca stanke. Prije nekoliko dana, na povratku iz iste, dogodio se deja vu. Išla sam prema doma, bilo je ugodno toplo i vedro predvečerje, na mp3-u mi je svirala Patrolina 'Ne pitaj za mene' (inače moja omiljena pjesma za ljeto), a u daljini se nazirao upravo zalazak sunca. Kombinacija te tri stvari bila je gotovo kobna za mene - zastala sam, period od protekla dva mjeseca mi je preletio pred očima, a ja sam shvatila da mi je ovo ljeto na mnogo načina bilo najsnažnije u životu.
Čudno je to... Rodila sam se i živim u Zagrebu, tamo sam išla i još uvijek idem u školu, tamo su mi prijatelji... Ali najdraže mjesto na svijetu mi je gradić u Gorskom kotaru s par tisuća stanovnika, za koji me duhovno veže mnogo više stvari nego za Zagreb. Naime, i mama i tata su mi iz Ogulina i cijela rodbina mi je ondje. Cijelo djetinjstvo sam tamo provela, do početka škole, ali i tada smo ja, sestra, mama i tata nastavili odlaziti ondje svaki vikend (osim kada smo stvarno spriječeni). Ne moram ni napominjati da tamo provodim svake praznike (ljetna, uskršnje i zimske), sve blagdane... Ukratko, bez pretjerivanja mogu reći da sam pola života provela u Ogulinu. Imala sam fazu kada sam se bunila protiv odlaska tamo svaki vikend, govoreći kako 'su mi svi prijatelji u Zagrebu' i sl. Ali to me prošlo. I zaista, u posljednje dvije godine ne mogu zamisliti kako bih funkcionirala da svakog petka popodne/navečer ne sjednem u auto i - pravac Gorski kotar.
Ali nikad me ništa nije tako snažno povezalo s njim kao ovo ljeto. Počevši od 'noćnog života' 
: počela sam izlaziti, upoznala sam gomilu ljudi, s nekim starim prijateljima se još više povezala, i stvarno se zabavljala. Vozila sam se biciklom, šetala, čitala, slušala glazbu (24 sata dnevno)... Ali, osim zabave, većinu vremena sam provela gotovo vegetirajući. Gotovo svaki dan oko 7 navečer, sjela bih u svoj vrt gledajući zalazak sunca, a zatim bih promatrala kako se dan polako pretvara u noć. Kad bi pao mrak i postalo hladno, ja bih i dalje sjedila i gledala u nebo... Osjećaj je neopisiv. Nakon toliko godina provedenih tamo, i dalje sam očarana jednostavnim šarmom tog grada. Sjedeći tamo, upijala sam dobro poznate zvukove: udaljeni lavež pasa, zvukovi košenja trave, povremeni zvuk automobila koji prolazi cestom, šuštanje lišća... Gledala dobro poznate prizore: zelenilo vrta, bijele kuće kao razbacane naokolo, cvijeće koje moja mama uzgaja s puno (ponekad i previše, hehe) pažnje... I proživljavala dobro poznat osjećaj: mir, spokoj i sreću.
Znam da je to ljeto bilo samo jednom u životu. Naravno, ono sljedeće će vjerojatno biti još bolje. Ali ipak, početak se uvijek pamti. 
Za sve one koji su mi ovo ljeto učinili nezaboravnim.
Post je objavljen 09.01.2008. u 20:51 sati.