...netko je jednom napravio pjesmu o Vasi... A zašto nitko ne napravi pjesmu... o djevojci... jedinici... koja je "negdje" imala više nego što ovdje može i da se izmisli... Imanja... koja ne mjere geometri nego kartografi... Stada... koja bi lakše bilo naslikati nego prebrojati... dukata, zlata... tri vagona štafira... a samo je skoknula u sedlo, odbacivši sve to kao kaputić u proljetni dan... Okvasila šlingu u Dunavu, osušila je na vjetru... spavala u sijenu, brojala zvijezde kroz krošnje i imele... Krala kisele jabuke kao Cigančica... Da bi bila s "onim koga voli"...
...e vidiš, taj isti autor bi mogao i sad napraviti takvu pjesmu... Ali nema kome... i tu u prostor prije posljednje rečenice ubacila se hladna rijeka tuge, i nestrpljivo me povukla od šarenog izloga maštanja... udahnem prekoredno, kratko, i nakon tog suhog, bezglasnog jecaja, nastavim disati u svom ritmu, ali već sam bio s ove strane stvarnosti...
...sanjam tog vranca koji će nositi moju Jedinušku...
...eh... ne smijem ni pomisliti... kad "umirem" za ovom koju nisam volio...šta bih tek radio za "onom koju volim"?
eto... u stvari se samo treba napiti kao onaj Cvrco sa bakinog sela, pa sjesti na bicikl... jer na sreću ćeš prije naletjeti nego je pronaći...
Post je objavljen 10.01.2008. u 10:43 sati.