I još jedan dan je prošao.
Svako malo odem do grada i radim, što, ništa. Zujim po kavama po gradu i tražim sintetičku vunu.
"Dobar dan da li imate sintetičku vunu?"
"Imamo vunu i samo vunu i miješanu sa sintetičko vunom"
"A 100%tnu sintetičku?"
"Kako sam rekla, imamo običnu i miješanu s vunom i sintetikom"
"Dakle nemate sintetičku?"
"Imamo miješanu s običnom vunom, i običnu 100%tnu običnu vunu"
"A nemate 100%tnu samo 100%tnu sintetičku vunu??"
"Sada ne"
"A dobro. Đenja"
Dok mene pohvataju prodavačice. Na neku šemu ja u cijelome gradu tražim vunu, tj tražio sam do prije 4 mj kad je je bilo na bacanje, a sada. NEMA.
Krasno zar ne?
I fotkam što ne smijem zaboraviti. Za sada umjetnost je moja jedina ljubav koja će i biti uvračena, koliko god to melodramatično zvućalo. Ja volim umjetnost, sam pojam fotografije, kiparstva, poezije. Glazba me nadahnjuje, inspirira fotografije, inspirira mene, inspirira samu bit i ča emocija.
I tako da. Danas sjedim na kavi nasuprot nje. I prolazi mi kroz glavu. Ne želim i ovo izgubiti. Dobri smo si sada. Nešto ću usrati a k tome ona me ne doživljava tako. Koliko god ta sama ideja i sama pomisao na to udi u meni sretne misli, ne, to je nemoguće. Ja sam se previše uvukao pod kožu, ja sam samo frend. Koliko god dobar bio ili jedan od boljih, ne znam. Nisam nikada saznao. Dobri smo si. I to mi je trenutno najbitnije. Ne želim da to nestane. Predugo smo si dobri, ma koliko god se relativno kratko (naspram cijelog života) znamo ne želim da ovo izgubimo, svi ovi mjeseci družeja i nepotrebnog obilaska grada, tražeći, ništa, družeći se. Bilo bi mi prečudno izbaciti ju iz svoje rutine života. Ne hvala. Za sada, neka bude kako je. Ja se ne bunim.
Bolje vrabac u ruci nego golub na grani, zar ne?
Post je objavljen 10.01.2008. u 01:55 sati.