Eto dragi moji pohvalit ću vam se svima da sam napokon došla i do tih famoznih 18 godina. Kad sam bila još klinka stalno sam maštala kada ću ja imat 18, kad ću smjet izlazit do kasnih sati i puno takvih stvarčica… A onda, došle te godine. A nije se ništa promijenilo…
Ostala sam ista, tajanstvena i komplicirana… Još uvijek znam plakati kao dijete, ili poletjeti u majčin zagrljaj. Mislim da mi taj zagrljaj nikada neće dosaditi…
Drago mi je što si nisam promijenila neke stavove koje mi je usadila moja mama prije mnogo, mnogo godina. I jasno mi je dala do znanja da se sa tih 18 ništa ne mijenja.
Jednom, prije nekoliko godina odvela sam u šetnju svoju sestričnu. Tek se rodila i ja sam skroz bila uz nju… Dok sam ju gurala tako u kolicima, poželjela sam biti odrasla, i biti kao svoja mama. Definitivno onda nisam znala da je djetinjstvo ono što je najljepše u životu. I ne znam zašto sam se tako jako žurila odrasti, shvaćam da mi je bilo najljepše kada sam bila bez obaveza i bez ovog tereta koji mi je donijela prošla godina.
Svi smo mi jednom mogli biti prljavi, bezobrazni, oholi, djetinjasti, sebični…i nikada nije bilo posljedica zato što smo bili djeca.
Malo me plaši ta odgovornost, ali naravno da neću pobjeći od nje…
Samo imam jednu želju, ne želim nikada izgubiti dijete u sebi..zauvijek želim imat komadić djeteta u sebi…jer su oni ipak najiskreniji…
Rođendan još nisam slavila, slavim ga u subotu vani… Bit će veselo, ludo i nezaboravno… Želim se zahvaliti svima koji su čestitali i sjetili se ovog mog dana…One koji su me iznenadili lijepim riječima, pohvalom, zagrljajem, poljupcem…
Također se želim i zahvaliti ljudima koji su me opet uspjeli razočarati, neću objašnjavat ništa previše…
Dragi moji, negdje sam pročitala da je smijeh najbolji lijek za tugu… Zato ga primjenjujte što je više puta moguće, jer se možda baš netko zaljubi u vaš osmijeh..
I da, svojoj obitelji želim samo poručit da ih volim više od svega, i da nikada ne posumnjaju u to...
Voli vas vaš leptir…
Post je objavljen 10.01.2008. u 00:27 sati.