Marketing
unknown forces of suffering
U zadnjih par mjeseci sam prošao kroz najtamniji ponor, vi jadnici koji mi tako degutantno komentirate blog ne možete ni zamisliti kako je to . Razmišljao sam puno, i shvatio sam da vas žalim. A i volim, na neki način. Očito se i sami bojite istine, ljubavi, boli,...kada tako burno reagirate na moje iskrene osjećaje. Ja sam jedan stupanj iznad vas, jer sam iskren. I zato ste mi dragi, svi vi koji me nazivate pederom, jer znam da ćete mi jednog dana prići i reći: 'Emile, kako sam bio glup'....
Eh, a do tada, ja ću pokušati nastaviti živjeti taj grozan labirint paučine i crnih misli kojeg zovu životom.
Posebice bih se zahvalio neznanici skrivenoj ispod pseudonima keephopealive, čija umjetnost me je, moram priznati, ostavila bez daha. Prekrasno je znati da čovjek nije sam u tom svemiru patnje, mi smo svi zvjezdice koje traže svoju svjetlost.
Niti odlazak na more me nije usrećio; sjedeći noćima na stijenama u društvu valova vrtložnih poput mojih osjećaja, samo jedna riječ mi je bila na usnama... Doduše, utjeha je nekada znala poprimiti oblik prijateljeve ruke na ramenu, iskrice u pogledu neznanca na ulici, zvukova Taking back sunday i My chemical romance..., i naravno, tragova moje tužne tinte na papiru koji uvijek razumije.
Kako bi moja patnja i bol bila još posvemašnija, moram vas obavijestiti da je moja kolekcija paličnjaka tragično preminula. Bio sam toliko emotivno vezan uz njih da danima nisam mogao jesti.
Majka, da bi me oraspoložila, odlučila me je povesti u piercing studio i dozvoliti mi da ostvarim svoju dugogodišnju želju: probosti si usnicu. Dok mi se igla približavala, mješavina straha i uzbuđenja zavladala je cijelim mnome. Međutim, u trenutku kada me probola, ta sitna frekvencija bola neminovno je prizvala onu puno žešću, te me vratila na početak...
Tako da i dalje provodim svoje dane u vječnosti beznađa.
Na poticaj mojeg profesora, razmišljao sam: zašto ne bih pisao poeziju? S mnogim pjesnicima se mogu poistovjetiti, dok u svojoj sobi gledam mjesečinu i razmišljam o Njoj. To je ono što mi uljepšava dane, iako bi 'uljepšava' možda bila prejaka riječ za taj tračak svjetlosti koji na trenutke oplemenjuje moju bol. Možda će i moje pjesme jednog dana pomoći nekom drugom Emilu koji će patiti za nekom drugom Iris... i zato, napisao sam pjesmu. Prvu. Nazvao sam ju po Njoj. U formi slobodnog haiku-a.
Iris
Kao zelena kukuta
Gorčina njene odsutnosti
Isisava mi duh.
Post je objavljen 09.01.2008. u 22:43 sati.