Marketing
I nije mi prvi put da se osjećam tako..tako sama, odvojena od svijeta..kao da dio mog života leži ostavljen u prošlosti.. ostavljen, ali ne i zaboravljen! Želim krenuti dalje i zaboraviti nešto što je postalo dio mene..ali ne mogu! Ili ne želim...sve jedno je! Ponekad bih htijela biti kao drugi, živjeti normalan život, živjeti za danas, a ne za prošlost, al ova bol i tuga čvrsto me vežu za nju.. Zar vrijedi živjeti da bi se sjećali što smo izgubili??
Previše je boli na ovome svijetu i to svi znamo... Uvijek pokušavamo izgraditi sreću upravo na boli. Ne uspijeva nam... I kad sam s nekim osjećam da mi fali jedan dio...dio za koji sam mislila da je ostao u prošlosti, zatvoren između četiri zida i da više nikad neće izaći da mi uništi život...Ali to se događa...uvijek... Kako god se ja trudila zaboraviti i nastaviti živjeti posvome, nešto me koči..neda mi disati...
Željela bih pobjeći negdje daleko...živjeti u svojoj mašti, u svojim novima, ali stvarnost me uvijek vrati na početak. Umorna sam...od laži i sviju... živjela sam kako bih izgradila nešto zbog ćega ću biti sretna, nešto zbog čega će vrijediti živjeti, ali kao da sam srušila dio svojih snova. I ostala sam sama sa tugom... Umorna sam od svega! Daješ sve, a ne dobivaš ništa... Tražim utjehu u malim stvarima, ali kao da ih ovdje nema...
Svi se pravimo kao da sve znamo, ali malo nas stvarno zna što znači patiti.. Uvijek te povrijede oni koji te navodno vole... Neko vrijeme si im drag, a kad im dosadiš ne pitaju za tvoje osjećaje...jednostano odu... Koliko god ja skrivala svoje osjećaje, držala ih zarobljene u duši, ne mogu ih izbrisati... Pravim se kao da ih nema, a znam da su tu...da su prisutni...
"Na kraju tunela dolazi svijetlo" i ja to znam... vjerujem da bit će bolje i trudim se razmišljati na pozitivan način, ali kad ostanem sama moje misli odlaze duboko u prošlost.. i razmišljam o stvarima koje ne želim sama sebi priznati...kao da će moj put do sreće biti jako dug...i ne vidim ni zraku svijetlosti...možda mi je suđeno da živim sama..i čuvam svoju sreću za sebe...
Svaku novu ljubav čekam sa strahom... Previše se bojim biti sa nekim jer znam da ću misliti na nekog drugog.. Bojim se da ga ne povrijedim, jer znam kako je to...
Noćima razmišljam samo o tome kako je problem u meni, kako ja nisam dovoljno dobra da bih imala nekog ko će me voljeti onoliko koliko ja volim njega.. Do sad sam svaku ljubav započinjala i završavala suzama... Toga se bolim... Bojim se da neću uspijeti...
Teško je živjeti za nekog ko ni nezna da pstojiš.. Teško je voljeti nekog u čijim očima si samo jedan od slučajnih prolaznika...ali ja želim krenuti dalje..živjeti život, sretna i nasmijana...
Uživati s ljudima koji me zaista vole i kojima je stalo... Ne želim se okretati za njegovim imenom, tražiti njegov osmjeh u drugima...
Na kraju uvijek ostanem sama... Nemam nikoga da mi bude potpora... Krećem dalje, borim se misleći kako će možda biti bolje...živeći u iluziji.. Samo ja i suze...
by: Dina & Amy
Post je objavljen 09.01.2008. u 14:19 sati.